Jučer sam bio sa rođakom i njegovom curom na hokeju. Timski sport broj jedan u Kanadi. Pošto mi je u ponedjeljak rođendan, dobio sam rani rođendanski poklon od njih. Dres i kartu za utakmicu. 🙂

A i napokon sam otišao negdje, a da nije posao ili krevet. 😀

Canucksi svoje domaće utakmice igraju u Rogers areni. Pretpostavljam da nikoga previše ne zanima povijest same arene, a ako pak nije tako tu je dobra stara Wikipedia. 😀 Samo da napomenem, kapacitet dvorane je nešto manje od 19 000 ljudi kad se igra hokej. Za usporedbu, Arena Zagreb prima oko 15 000 ljudi. Ovdje i stari i mladi kao da žive za taj hokej. Redovito se u gradu može susresti ljude koji nose ovaj dres sa slike. A pogotovo kad je dan utakmice. Restorani i kafići su uglavnom puni i svi gledaju hokej.

Što se tiče same igre, znam osnovna pravila, nisam neki veliki fan hokeja ali volim pogledati dobru i dinamičnu utakmicu i osjetiti atmosferu u areni. To mi je bila jedna od želja koju su mi eto ispunili. 🙂 Golova je bilo na bacanje, na kraju su gosti odnijeli pobjedu, bilo je 5:4. Što se tiče same igre, moje laičko oko nije primjetilo nekakvu veliku razliku u igri između ovdašnjih hokejaša i recimo hokejaša u EBEL ligi. Sad sam vjerojatno rekao veliku glupost, ali kažem, znam osnovna pravila, ne znam ni taktike ni ništa slično. Nije bilo niti jednog fajta, nikakvih posebnih individualnih poteza za pamćenje, a to je ono što diže publiku i atmosferu.

Zato ću napisati nešto više o samoj atmosferi. Kad bih morao opisati atmosferu jednoj riječju, rekao bih da je bilo suzdržano. To je inače riječ koja i inače jako dobro opisuje Kanađane, no o tome nekom drugom prilikom i u nekom drugom postu. Prije same utakmice smo otišli u neki restoran u centru nešto prigristi. Tamo je bilo miješane ekipe. Ljudi u odijelima, nakon posla i grupe ljudi koji nose dresove i piju pivu. Od samog ulaska u dvoranu se osjeti neka pozitivna atmosfera oko svega. Ljudi se šetaju ispod tribina, uglavnom jedu hamburgere i pomfri, kupuju i razgledavaju dresove i kupuju listiće igre 50:50. Uglavnom, može se kupiti brojeve za mislim 7, 10 ili 20 dolara. Pred kraj treće trećine se izvlači pobjednički broj koji dobiva pola uplaćenog iznosa te večeri. Mi smo kupili 18 brojeva za 20 dolara, nažalost niti jedan od tih brojeva nije izvučen, a nagrada je bila skoro 35 000$. Mogao sam dignuti preko 11 000$ da je bilo malo više sreće. 😀

Dvorana je bila skoro pa puna. Bilo je par slobodnih sjedala tu i tamo ali uglavnom sve puno. S obzirom da su najjeftinije karte oko 100-injak dolara za, uvjetno rečeno, najslabija mjesta, čini se da Kanađani stvarno vole taj hokej i utakmice. Inače, sjedili smo na samom vrhu u zadnjem redu ali se sve jako dobro vidjelo. Atmosferu uspoređujem sa onom u Zagrebu kad igra Medveščak i mogu reći da je zapravo puno bolje na utakmicama Medveščaka. Navijači Canucksa nemaju nekih tipičnih navijačkih pjesama. Sve se uglavnom svodi na pljeskanje i neartikulirano izvikivanje samoglasnika kad je izgledna prilika, kad golman obrani izglednu priliku i slično. Pred kraj su dosta bučili, kada su domaćini ganjali izjednačenje. Par puta su pokušali krenuti sa Go Canucks go!, ali bez nekog prevelikog uspjeha. Nitko ne predvodi navijanje kojeg zapravo ni nema. Najveća zanimacija su zapravo pjesme koje puštaju kad su kratki prekidi igre i snimke koje se izravno prenose na onom ogromnom semaforu koji visi sa stropa na sredini dvorane. Tu se ekipa razbaca, pleše na komercijalne hitove sve ne bi li završili na tom ekranu. Redovito kad se skuže počnu mahati i još više skakati. Da se pohvalim, i ja sam završio na ekranu. Pred kraj same utakmice su nas izravno prenosili. 😀 Iako su navijači dosta truli šta se tiče navijanja, kojeg da budem iskren ni nema, općenito je ta sva atmosfera pozitivna. Vidio sam hrpu ljudi sa malom djecom, koja još ni ne znaju za sebe. Dan utakmice je dobra prilika za provesti cijelo popodne izvan kuće, što je prilično dobro pogotovo sad dok je još uvijek prohladno i svaki dan pada kiša. Spiker uglavnom diže ekipu povicima: Make some noise i hitovima u pauzama i prekidima.  Izgleda da im je to u krvi, jer biti Kanađanin, koliko za sada vidim znači biti suzdržan više manje u svemu. 😀

Jedan od hitova je Kiss cam. Uglavnom, traže parove po dvorani i kad se skuže na ekranu bi se trebali poljubiti. Ne znam da li je itko ikada to napravio, ali trebalo bi ih istrolati sa Forever alone meme-om nacrtanom na velikom komadu kartona. 😀

Eto, to je to u kratkim crtama, za kraj par slika.