Zadnjih par tjedana nisam imao previše vremena pisati, a sad ga imam još manje. 😀 Ne stignem ni odgovoriti prijateljima na mail ili Fejs, a kamo li još pisati po blogu. Ali evo, subota ujutro, probudio sam se ranije od planiranog pa da složim tekst.
Ovo pitanje iz naslova sam čuo od preko nekoliko ljudi u zadnja dva tjedna. Zašto sam napravio ovo što sam napravio i otišao raditi na bauštelu. Ima nekoliko razloga za to. Prvi je da sam trebao full time posao, što u restoranu nisam mogao dobiti. Gazda jednostavno ne želi imati dva ili tri full time konobara, nego više part time ljudi jer se tako može pokrivati ako je netko bolestan, ili netko treba zamjenu ili on ne može raditi i slično. Ok, razumijem to, rekao sam mu da ću nastaviti tražiti drugi posao i sve ok. Drugi razlog je bio taj što sam radio svaki petak, od 6 do negdje 9, 10 i svaku subotu i nedjelju od 4 pa navečer do zatvaranja. I više to nisam mogao izdržati. Kroz tjedan se događa manje stvari i onda dođe vikend, kad se ljudi skupljaju, rođak ide sa društvom svaku nedjelju negdje, a ja moram na posao. Ima još razloga, postala mi je tlaka ići tamo jer me kuhar nevjerojatno živcirao. Za svaku sitnicu mi je nešto predbacivao, onda napravi kakvu grešku pa sam mu ja kriv, onda propovijedi na kraju svake smjene. To sam skužio i po pričama drugih ljudi, glavni kuhari po restoranima su prenapuhana stvorenja. Ne može se s njima baš tako lako na kraj.
A kako je situacija sa poslovima u Vancouveru takva kakva je, uletila mi je zapravo super prilika. Full time posao od ponedjeljka do petka od 7.30 ujutro do 4 (8 sati jer imamo pola sata pauzu za ručak koja se ne plaća). Jučer i prekjučer sam ostao sat vremena prekovremeno, ali mislim da se prekovremeni počinju plaćati tek kad se u jednom mjesecu nakupi 160 sati, koliko sam čuo tamo na poslu. Što se tiče samog posla, znao sam da je bauštela težak i fizički jako zahtjevan posao, ali da je to ovako nešto, to stvarno nisam očekivao. Tih 8 sati se pošteno odradi i ti ljudi zaslužuju svaki dolar koji zarade. I to krvavo. Ali tako je uvijek bilo, fizički rad se puno manje cijeni od intelektualnog pa satnice i nisu neke. Ja sam počeo sa 13$ na sat pošto nisam imao nikakvog iskustva, ali ja sam takav kakav jesam, ko korov, gdje me staviš tu ću pustit korijen i rasti. 😀 Uglavnom, dva tjedna sam se ubijao na poslu, radio sve što se tražilo od mene. Uglavnom čišćenje dasaka i smeća okolo, pa postavljanje i dizanje skela i tako je prošao prvi radni tjedan. Onda u ponedjeljak u ovom tjednu, najlakše zarađeni novac ikada. Pošto je ponedjeljak bio dan kad su zalijevali beton, trebali su nekoga tko će stajati na pločniku i zaustavljati pješake kad kamioni ulaze i izlaze s gradilišta. I tako sam više manje prosjedio čitavu smjenu. Moram priznati da je bilo malo dosadnjikavo, trebalo je ispratiti oko 30-ak kamiona, ali barem sam bio u hladu cijeli dan. A onda u utorak…stvarno sam navikao raditi, i bilo je dana doma kad bi zapeli praktički od jutra do mraka, ali ovako nešto nisam nikada doživio. Pošto smo u ponedjeljak zalijevali beton, u utorak je na redu bio stripping, tj. skidanje skela i dasaka oko betona. Ja se u životu nisam toliko naradio. 8 sati, prignut sa pajserom u rukama i ajde, skidaj daske i čavle cijeli dan i nosi to na hrpu. I sve je to čak bilo i ok dok nismo nakon ručka došli na jedan dio, kanal posred gradilišta, mreža čelika s donje i gornje srane, a stranice obložene daskama koje treba skinuti i provući između tog čelika. Jedna riječ je dovoljna za opisati taj užas: ubitačno. Taj dan mi je više puta nego što je uobičajeno pala na pamet ona: Šta je meni ovo trebalo i zašto ja ovo zapravo radim? Međutim izdržao sam i to i tako, dan po dan, polako sam se izborio za svoje mjesto. Ništa prenapadno, radio sve što se od mene tražilo, par puta upregnuo mozak kad je recimo trebalo pomaknuti za par centimetara panele koji oblažu zidove (ne, to se ne radi snagom :D). Ali se trud isplatio. Tamo radi jedan lik iz Bjelorusije, on je recimo prvi na ljestvici ispod vlasnika, kako se to kaže, predradnik ili što li je već. On je zadužen za sve poslove, poznaje gradilište u dušu i polako me počeo pozivati da sve više radim s njim. A to znači manje fizički zahtjevan posao, ali je odgovorniji i opasniji. Tako da sam dva dana s njima zalijevao beton, a tu se ne radi tako naporno. I najbolja stvar od svega, jučer sam pričao sa vlasnikovim sinom, pošto se on bavi papirima tvrtke, pitao za povišicu i sada radim za 16$ po satu. 🙂 Sve mi to pokazuje da se trud itekako isplati čak i ako se nema nikakvog iskustva u poslu. Pitao sam 17 ali sam znao da će mi vjerojanto spustiti barem za dolar. 😀 Iskreno, ovo što radim zaslužuje i više od toga, ali kakva je situacija sa poslovima u Vancouveru, s obzirom da sam još čisti brucoš na tom poslu, ovo je i više nego dobro i zapravo priznanje za posao koji radim.
Što se tiče samog posla, svaki dan se pitam jel meni to treba. Vjerojatno ne treba, mogu se vratiti doma i raditi ono za što sam se školovao. Ali ne dam se ja tako lako. Kad nešto čvrsto odlučim, to će tako i biti. I napravit ću da tako i ispadne. Da sam kojim slučajem građevinske struke, mislim da bih u ovoj firmi lako mogao i ostati, tražiti produženje vize ili što već, ali me to ne zanima. I ne planiram raditi ovo cijeli život. Ili možda i planiram, tko zna. Da mi je netko rekao prije godinu dana što ću raditi danas… 😀 Tako da za sada neki drugi, šljakerski posao ne planiram tražiti. A što se tiče rada u struci, imam neke ideje, kad uhvatim malo vremena ću proguglati i istražiti pa možda nešto i uleti. Iako sumnjam. Traženje posla u struci (ali i ne samo u struci) je zapravo posao sam po sebi. Potrebno je uložiti jako, jako puno truda, umrežiti se sa ljudima, kucati po vratima, raspitivati se i tražiti. Ali tko zna, sreća može pokucati na vrata u bilo kojem trenutku tako da ću istraživati većinom preko interneta kad budem imao vremena. Sada mi se čini, iako možda nije tako, da kad bih stvarno želio ostati i raditi u struci, da bih uspio. Samo za to stvarno treba vremena i nekakva zaliha love na kojoj se može živjeti i s kojom se može početi dok se ne proširi pipke dovoljno daleko i istraži i poveže dovoljno duboko da bi se nešto pokrenulo s mrtve točke.
Dakle, sada sam na pristojnoj lovi, napokon mogu zaraditi i uštedjeti za koje putovanje tako da nek sada polako to ide svojim tokom. Mislim da ovim poslom više dobivam u psihičkom smislu nego u nekakvom materijalnom ili kojem već. Jer potrebno je puno samokontrole, strpljenja i volje za raditi nešto ovakvo, pogotovo u situaciji u kojoj jesam i s obzirom na situaciju u kojoj bih mogao biti doma i pristojno živjeti od onoga što jesam. I jedna zanimljiva digresija, ili bolje rečeno žalosna zapravo. Ovdje u Vancouveru, kao nekvalificirani radnik na baušteli zarađujem i više nego duplo koliko bih zarađivao doma sa farmaceutskom diplomom. A cijene više manje iste (zapravo troškovi života jesu veći na kraju), no o tome u nekom drugom postu.
To bi bilo o poslu. A od drugih stvari, napokon sam počeo živjeti. U ova zadnja dva tjedna, tempo mi je ubitačan. Svaki dan nakon posla tuširanje pa odletim negdje. Par dana nisam ni laptop upalio, a ja sam poznati ovisnik o internetu. 😀 I to je ono što me zapravo veseli i zbog čega mi se čini da se ovo isplati. Mislio sam da će mi engleski stagnirati, međutim kako mi se sada čini, zapravo ću dobiti i više nego što sam dobivao u restoranu. Jer sam tamo svima uvijek pričao istu dosadnu, pomalo tužnu priču (iz perspektive tih ljudi) o farmaceutu kojem ne priznaju diplomu pa radi kao konobar. 😀 A sada se više družim s drugim ljudima, slušam priče i sam sudjelujem u razgovorima o širim temama sa svim tim novim riječima. 😀
U srijedu sam bio na roštilju na jednoj od plaža ovdje. Stvarno je prekrasno bilo, imao sam osjećaj kao da sam doma. Borovi, šetnica uz ocean, sve se zeleni. Vrijeme je fantastično zadnja dva tjedna. Nismo imali ni kap kiše. Na poslu mi je naravno prevruće kad radim ali inače bi mi godilo da je inače malo toplije. Još i neki vjetar puše zadnjih par dana pa je zapravo rano ujutro i kasnije predvečer i navečer čak i prohladno.
Rođak me ubacio u svoj team, ultimate frisbee, tako da ponedjelkom navečer imamo utakmice. Na faksu smo jednom imali seminar o tom sportu pa se sjećam da smo se smijali da kakav je to sport. Bome, pravi sport. Treba tamo nešto i znati, postoje taktike, treba trčati i trčati. 😀
I tako, to bi bilo uglavnom to. Kratki presjek zadnja dva tjedna. Zadnjih se dana uhvatim u razmišljanju da ću možda doma kad završi ljeto, tamo u devetom ili desetom mjesecu. Ne znam zašto. Čini mi se da možda ponekad malo previše vremena gubim i da bih se trebao posvetiti nekakvom radu u struci i izgrađivanju nekakve karijere u tom smjeru. Tako da ću još vidjeti ali ni to nije isključeno. Palo mi je na pamet da možda upišem i kakav kraći tečaj, nešto tipa menadžment u zdravstvu na nekom od koledža ovdje. Ali o tom po tom, trebalo bi prvo neku lovu zaraditi i staviti na stranu.
U nedjelju smo bili na hrvatskom pikniku, za majčin dan, otvorenje sezone, imam nešto slika pa ću kad uhvatim vremena opet, napisati jedan post sa slikama o tome.
I za kraj, da prenesem i na blog Jelenine riječi koje su toliko istinite i smiješne da skoro da i zaboli: – Šta radi David kad završi farmaciju? – Prebaci skelu na Centar za zdravlje mozga. 😀 😀 😀