Evo, napokon pišem i ovaj post koji imam u planu napisati već preko dva tjedna. Ali uvijek se nešto ispriječi, nedostatak vremena, volje, inspiracije ili nečeg stotog. 😀 O čemu se uopće radi? Radi se o tome da sam evo i ovdje na blogu, javno u komentarima, i preko maila i na Fejsu opet dobio relativno dosta raznoraznih upita. O svemu i svačemu. Počevši od pitanja kako je u Kanadi pa do nekakvih specifičnijih pitanja o raznoraznim strukama i svemu ostalome. Post sam zamislio kao svojevrsno pisanje odgovora na neka od tih pitanja, a kao osnovni predložak ću iskoristiti jedan od komentara koji je napisan na predzadnjem postu. Imam opet stotinu ideja o čemu pisati i što sve ubaciti (to mi je omiljena zanimacija dok sam na poslu, razmišljati što bih mogao ovdje pisati, i padne mi toliko ideja koje se naravno pogube kad to treba i stvarno natipkati ovdje :D) pa eto, krećem, gdje ću stati, ne znam. 😀
Ono što mi se kod tvojih postova svidjelo jest realnost, ili točnije, tvoja realnost. Iznimno cijenim ljude koji su svjesni kako je pogled o kojem govore/pišu i dalje samo njihov pogled na stvar. I sviđa mi se što to redovito naglašavaš!
Zahvaljujem se na lijepim riječima, iz ovog komentara i iz nekih drugih komentara. Lijepo je čuti nekakvu povratnu informaciju, a kada je ona pozitivna čak i godi. 🙂 Htio sam se samo osvrnuti na ovaj dio da je ovo samo moj pogled na stvar. To je i cilj kada pišem. Iako mi se čini da to u svakom postu naglašavam i da sam već i sam sebi dosadan, i dalje ću to raditi jer se ljudi često znaju uhvatiti za nekakve stvari koje nisu tako trebale ni ispasti. Da, ja pokušavam napisati onako kako se ja osjećam, onako kako ja vidim situaciju. Što nipošto ne znači da je to jedino točno i ispravno i stalno to naglašavam upravo da se ne stekne dojam da je to jedna i prava istina. Jer nije, svaka medalja ima dvije strane.
Inače, i sama sam se namjerila na tu zemlju, i na taj grad.
Zašto? Zbog znatiželje. Nisam u situaciji iz koje bih trebala “bježati”, ali otkako znam za sebe – srce me oduvijek vuklo u nepoznato. Pitanje je kako će me se u konačnici dojmiti, ali ono u što sam sigurna jest da sam spremna na sve; drugim riječima, kad je u pitanju san ili želja, nema toga što bi mi bilo teško. Također, ne zavaravam se iluzijama – smatram da ću se itekako naraditi gdje god došla.
I o ovome sam htio pisati. Dolaze mi na mail i u inbox na Fejsu pitanja kako je u Kanadi? Ljudi moji, ja sam u Vancouveru, grad na samom zapadu Kanade. Mogu reći kako je meni ovdje i kakvim mi se život ovdje čini, ali ne mogu reći za ostatak Kanade. I uopće nemam pojma što da odgovorim na neko pitanje koje je tako koncipirano. 😀 Kanada ima nekoliko provincija, a svaka od njih ima neke svoje specifičnosti, svoje zakone i regulative i ponekad kad čitam i pomalo istražujem neke stvari mi se čini da je svaka provincija zapravo posebna država. Što mi je iskreno malo glupo, ali dobro, tako je kako je. Vozačka dozvola iz ove provincije ne vrijedi u Alberti. Idiotarija prve vrste. I o tome ovisi po što ovdje dolazite. Ako vam je cilj doći ovdje, preseliti se, dobiti Permanen Resident status, ja i dalje stojim kod mišljenja da ne dolazite u Vancouver. Ako dolazite iz znatiželje, avanture, to je već drugi par cipela i tu bih čak rekao da je Vancouver prilično dobro mjesto za takvo nešto. Našao sam se u dijelu srce me oduvijek vuklo u nepoznato iako se možda na prvi pogled ne bi tako reklo. Ali oduvijek sam htio probati nešto novo, život u nekoj novoj sredini, odmaknuti se od nekakvih ustaljenih standarda, pa makar i na kratko. Godina dana je za to po meni dovoljna, sad već razmišljam da je možda i previše. 😀 Uglavnom da, kako pišem post tako mi padaju na pamet ideje o kojima sam htio pisati pa evo da se osvrnem na par stvari. Kako sam rekao, Vanocuver je dosta težak grad, počevši od ljudi, traženja posla, skupoće i sl. Čitao sam neke lokalne forume i na više mjesta naišao na osvrte koje o Vancouveru pišu u dosta negativnom svijetlu. Te osobe koje su ih pisale imaju dosta zamjerki na ljude ovdje. I ja bih se složio s time iako ne znam kako da to točno riječima opišem, ali atmosfera je nekako čudna, snobistička rekao bih. Ljudi imaju te neke svoje filmove u glavi i ono što sam do sada vidio mi se ne sviđa previše. Ali ne znam kako da taj osjećaj pretočim u riječi. Ostalo, što se tiče cijena, već sam napisao da je Vanocuver jedan od najskupljih gradova u Kanadi ali i u svijetu. Evo baš sam jučer bio na jednoj večeri i pričam sa gospodinom koji je u penziji, kad sam ga pitao malo o životu ovdje (rođen i živi u Vancouveru cijeli život) samo se je žalio. Te je skupo, te su ljudi opterećeni kreditima, pa je počeo i neke priče o autima. Pričam istu večer i sa dečkom od 23 godine, kaže da ozbiljno razmišlja iseliti iz Vancouvera u neko drugo mjesto, u neku drugu provinciju. Kaže da mu jednostavna računica kaže da se previše troši, a ne uspije dovoljno zaraditi za nekakav život koji bi mogao voditi na nekom drugom mjestu. Tako da, ljudima je očito u genima žaliti se na situaciju oko njih. Naravno, to svakome izgleda drugačije, ovisno o pozadini i situaciji iz koje dolaze. Hrvatima će se neki od njihovih problema činiti glupima, prejednostavnima, kao što će se nekome iz neke afričke zemlje naši problemi činiti glupima. Sve ovisi u kakvu se perspektivu postavlja situacija.
Prvo ću pokušati preko programa Young Professionals. To znači da posao (u struci ili blizu nje) moram pronaći unaprijed. Vjerujem da je svakako jednostavnije taj dio odraditi kući – ukoliko uspijem. Ono što me zanima jest tvoje mišljenje o šansi pronalaska posla nakon dolaska? Može li se doći preko, recimo, WH programa pa ipak pronaći posao koji nije, npr. konobarenje? Daleko od toga da ne cijenim sve poslove koji se preko WH-a najčešće odrađuju, već se radi o tome da sam završila faks i odradila solidan repertoar studentskih poslova. Sad je vrijeme za ono čime se želim baviti – iako mi je i tu jasno da se kreće od dna.
Svrha bi bila – novo iskustvo općenito, usavršavanje engleskog i profesionalno usavršavanje (ili barem poboljšanje =) ).
Ovo je dio na koji bih htio staviti poseban naglasak. Ljudi moji, izgleda da moram napisati istu stvar kao što je pisao i kolega Istraživač na blogu. Ja nažalost nisam imigracijski savjetnik, ne znam kako se kreće ponuda poslova i što je moguće u svakoj struci. A dobivam svakakva pitanja. Bilo je par upita od ljudi koji su računalni tehničari, ekonomisti, ljudi bi došli ovdje, preko koje dozvole, šta trebaju napraviti. Ja sam došao ovdje početkom drugog mjeseca, rođaci su mi preporučili taj jedan mali restoran u kvartu koji drži naš čovjek, tamo sam radio koja dva mjeseca, međutim zbog nekih stvari sam bio nezadovoljan, a najviše zbog činjenice da sam radio samo dva dana u tjednu, i to subota i nedjelja cijelo popodne i večer sam odlučio potražiti novi posao. I tako, dok sam još radio sam tražio novi posao, većinom preko oglasnika, a u to vrijeme sam se malo raspitivao i za radu u struci. I trebalo mi je neka dva mjeseca da od svih tih silnih poslanih mailova neki urodi i plodom i da nađem full time posao. Koji da budem iskren i nije nešto, ali sam čvrsto odlučio uštedjeti nešto kako bih mogao na koje putovanje pa eto, još uvijek radim taj isti posao. Dakle što se tiče mojeg iskustva, teško je, jako teško. Ti nekakvi šljakerski, najniži poslovi će se naći, ostalo, izvan konobarenja, izvan takvih poslova, ovisi o stotinu stvari. Sreći, iskustvu od prije, ovisi koliko se dobro umrežite sa ljudima ovdje. Evo, upoznao sam jednog dečka iz Rusije, automehaničar po struci, kaže da je došao u Vancouver, vidio da će ovdje teško naći nešto da bi dobio PR, otišao u Manitobu, živio u Winnipegu (Winterpegu :D) par godina dok nije došao do PR statusa i onda se opet preselio ovdje. Kaže da je bio odlučan u namjeri da ovdje ostane, pregrizao tih par godina u Manitobi, kaže da je skoro ispalio na živce (ne vabe Kanađani ljude baš u te provincije jer im je eto došlo, tu postoje debeli ekonomski razlozi, očito je manje ljudi spremno tamo živjeti) i eto, vratio se ovdje. Više je zarađivao tamo, ali mu se Vancouver više sviđa i odlučio je žrtvovati dio novca za život ovdje.
Dakle poruka svima onima koji se javljaju na razne načine: prvo ja vam jako teško mogu pomoći sa nekakvim ovakvim stvarima i pitanjima. Ne zato što ne želim i ne zato što sam jedan od onih ˝vidi ga, otišao je i sad ne želi ni pričati više s nama˝nego zato što ne znam. Ja radim ovaj svoj posao zadnja 4 mjeseca, ponedjeljak do petak, 7.30 do 4 i izvan toga ne znam previše. Jednostavno me u trenutačnoj situaciji ne interesira ostanak, samo mi je bitno da imam nekakve prihode, radim još uvijek na engleskom i idem za nekim svojim zacrtanim filmom u glavi. Sad sam se sjetio da sam dobio i pitanje da li znam neke hrvatske restorane po Vancouveru gdje bi se taj netko eventualno mogao zaposliti. Odgovor je ne znam, stvarno nemam pojma, a saznati mogu onako kako može svatko, preko Google-a, ako ima ikakvih podataka. Par natuknica za one koje počinju potragu za informacijama. Ovako, prva stvar, pisao sam već o toj grupi na Fejsu gdje ima brdo informacija i iskustava ljudi iz prve ruke. Učlanite se u grupu. Ako nemate Fejs, a ozbiljno razmišljate o odlasku, samo zbog ovoga bi ga trebalo napraviti. Iako, zapravo nije ni potrebno. Zašto? Zato što na Forum.hr stranici imate podforum Dijaspora sa dvije ogromne teme o Kanadi i sa jednom top temom (dakle tema na samom vrhu podforuma) sa svim korisnim i relevantim linkovima koji su vam potrebni. Kad sam već spomenuo grupu i forum.hr naprosto je nevjerojatno kakvi se sve ljudi javljaju i kakava pitanja postavljaju, po milijun puta. Samo ulete da li na grupu ili na temu, uopće se ne trude pročitati pa niti desetak odgovora nego udaraju u glavu sa nekakvim nebuloznim pitanjima. I još povrh svega imaju toliko arogancije za napisati ne ˝da mi se prolaziti kroz cijelu temu, kroz sve odgovore ja bih da mi netko odgovori iz prve ruke na moja ˝specifična˝ pitanja jer je ipak iskustvo iz prve ruke dragocijenije˝. Tu valjda pokušavaju prodati muda pod bubrege i dobiti servirane odgovore koje iz lijenosti valjda (ili ne znam koji je drugi razlog) ne mogu ili ne žele pronaći. Dakle ako se već odlučite na emigraciju, uzmite vremena, rekao bih da ni mjesec dana konstantnog prekopavanja nije dovoljno da se dobije nekakva realna slika o cijelom procesu. Sve, ali doslovce sve piše na službenim stranicama i više manje su sva pitanja prožvakana da li na temama na forumu ili na grupi na Fejsu. A bilo je i kod mene upita, tipa vidio sam blog ali nemam baš sad vremena sve čitati, možeš mi odgovoriti na par pitanja i onda slijedi par pitanja na koja su već dani odgovori. I što da ja kažem i odgovorim na to. Ne da mi se baš čitati sada, nemam vremena…
Dakle odgovor na ovo pitanje iz komentara (Može li se doći preko, recimo, WH programa pa ipak pronaći posao koji nije, npr. konobarenje?), a i 99% svih ostalih pitanja je vjerojatno može, iako po meni jako teško (u Vanocuveru, kako je u ostaku Kanade nemam pojma). Ovisi na što pucate, nekakav posao u uredu, za računalom, kuhari i da ne nabrajam dalje, ja vam na to pitanje ne mogu odgovoriti.
I zato poruka za sve, ne da mi se više pisati svima stalno jedne te iste odgovore pa ću prenijeti jedan od odgovora na jedan od mailova: Već sam nekoliko puta napisao da ja nisam osoba koja može pomoći oko ovakvih nekakvih stvari. Ja sam ovdje tek nešto više od 6 mjeseci, ne znam niti jedan hrvatski restoran. Radio sam u jednom koji drži naš čovjek i pobjegao od tamo glavom bez obzira. Od ostalih stvari, za poslove, ne znam, stvarno ne znam. Ja sam pravi, full time posao tražio skoro pa dva mjeseca, i onda našao drljačenje po baušteli. Engleski ne bi trebao biti problem, jer ovdje ima ljudi koji žive preko 40 godina a engleski im je prilično loš. Sad ne znam, dečki mogu raditi na construction, landscaping, cure možda u trgovinama, buticima. Ja stvarno ne znam što preporučiti.
Jedino što bih mogao reći je da ako idete trbuhom za kruhom, nemojte u Vancouver, bar ne na početku. Ovdje je jako teško uspjeti, pogotovo kad se kreće s tim nekim poslovima na dnu. Emigracija je jako težak i naporan proces koji zahtjeva puno vremena. Na blogu dosta toga piše, nema druge nego temeljito početi čitati i istraživati.
I drugo pitanje – u slučaju neupadanja u kvotu, recimo da dođem sama o svom poslu. Uzmem lovu, sjednem na avion i eto me. Imam kontakt koji bi mi pomogao pronaći stan, i krećem tražiti posao. Realno razmišljanje ili utopija koja će me u kratkom roku torpedirati doma?
Po meni, prilično teško i riskantno. Opet ovisi od osobe do osobe, koliko ste odlučni u svome cilju. Od nekih konkretnih savjeta što mi pada na pamet je da se jako dobro pripremite za prvu prepreku, a to je službenik na granici. Jer ako i samo posumnja da ste došli ovdje iz drugih, a ne turističkih razloga, bez problema će vam odbiti ulazak u državu i preporučiti vam da se vratite odakle ste došli. Ako imate nekakvo specifično zanimanje i želite uspjeti u baš nekoj određenoj struci, u kojoj imate 5+ godina iskustva, možda bi se i dalo nešto iskombinirati. Međutim preko ovih poslova koji se većinom odrađuju na WH-u, jako teško, nemoguće rekao bih.
I još jedna sitnica..mislim da si “homesick”. =) Čim sam pročitala riječi “to nije to”, nekako mi je postalo jasno da tebi zaista nije. Svatko ima drukčiju glavu, vodi drukčiji život s drukčijim vrijednostima. Ako nisi sretan, nisi sretan. Hrvatska je sada u iznimno lošoj situaciji – ali ovdje imaš dom, prijatelje, obitelj i “ono nešto”. S tako objektivnim stavom malo je vjerojatno da se nećeš i ovdje dočekati na noge. Ništa nije nemoguće! I uvijek se možeš vratiti. i tu, i tamo. Sretno s odlukom!
Sa ovime bih i završio. Samo bih potpisao što je gospodična/gospođa 😀 napisala. Osim ovog dijela da sam homesick. Mislim da nisam, barem ne u onom klasičnom smislu. Iako, sada već sve više i više razmišljam o povratku i veselim se tom danu. Ja sam ovdje došao otvorenih pogleda, vidjeti kako bi to moglo biti, kako će to ispasti i nakon više od 7 mjeseci sam sve sigurniji da se u ovom stadiju života vraćam doma. Šanse za ostati ovdje su mizerne prema nikakvima ali se uopće s time ne opterećujem jer nisam po to ni došao. I da, smatram da je puno lakše kad postoji nekakav izbor nego kad je sve skupa ograničeno na jednu opciju. Idem doma, skupiti nekog iskustva u struci, ako budem zadovoljan ostajem u Hrvatskoj, ako ne bude išlo, sa iskustvom iz ove godine krenut ću u nove pobjede. 😀
Toliko za ovo javljanje.
avanturazivota 