Uz želju za avanturom i nečim novim, divljim :D, jedan od najvećih razloga zašto sam došao ovdje je i želja da što bolje naučim engleski. Danas ste bez dobrog znanja engleskog nigdje, jer za svaki ozbiljniji posao treba baratati engleskim na vrlo visokoj razini. U svim tim razmišljanjima što, kako i gdje skužio sam da bi zapravo najbolje rješenje bilo otići u englesko govorno područje. Nema tog tečaja i tih godina učenja jezika koji mogu nadomjestiti život u sredini gdje se naprosto na dnevnoj razini morate služiti stranim jezikom kojeg želite naučiti.
Za početak da napomenem, rekao bih da je razina mojeg engleskog (još uvijek) sasvim prosječna. Nemam nikakvih problema sa sporazumijevanjem, uvijek bih našao način kad bih trebao nešto objasniti. Engleski sam počeo učiti u osnovnoj školi, tu sam dobio dosta dobru podlogu u gramatičkom smislu i kroz srednju školu, gdje sam, da budem iskren, više zaboravio nego naučio. Tijekom studiranja sam jezik totalno zapostavio i mislim da sam tu napravio veliku grešku. Filmove i serije sam uvijek gledao sa titlovima, nisam imao previše prilike razgovarati na engleskom, nisam išao na nikakav tečaj. I to mi je došlo do mozga, nadam se ne prekasno. 😀 Uglavnom, sve u svemu recimo da sam bio zadovoljan razinom engleskog kojeg sam znao ali sam htio nešto više. I eto, uz malo sreće i svega ostalog došao sam u sredinu gdje imam priliku pričati i živjeti okružen izvornim govornicima (više-manje s obzirom na broj imigranata koji u Vancouveru živi i kakav je zapravo njihov engleski). Dio ljudi se još kod kuće čudio i govorio mi da ću naučiti nekakav iskrivljeni, ˝kanadski˝ engleski ali ja to ovdje sada ne vidim. Ne primjećujem nekakav klasični naglasak tipa britanski ili australski, ekipa ovdje ne priča toliko slengom kao recimo u Americi, meni se jezik (izvornih govornika koji su rođeni ovdje) čini prilično čist.
Nakon tri mjeseca mogu reći da mi se znanje i korištenje jezika podiglo na dosta višu razinu nego na kojoj je to bilo kad sam došao. Međutim, još uvijek sam nezadovoljan. Nekako sam skužio da mi je ušao u uho i ovako u svakodnevnoj komunikaciji, pogotovo sa ljudima koje znam i s kojima pričam više manje svaki dan, sam na dosta dobroj razini. Ne razmišljam više toliko o glagolskim vremenima, slaganju rečenica i svemu ostalome. Nekako kao da samo po sebi izvire iz mene. 😀 Međutim, dio s kojim nisam zadovoljan je vokabular koji mi je prilično siromašan. I zapravo nekako imam osjećaj da se ne proširuje dovoljno. Jer svaki dan više manje vrtim iste priče. Jedno vrijeme sam nadobudno počeo čitati i ovdašnje dnevne novine i magazine međutim zadnjih tjedan-dva sam i to zapostavio. Trebao bih se nekako odmaknuti od hrvatskog što je više moguće, ali opet, svaki dan dolazim u kontakt s njime. Na Fejsu, kad se čujem sa svojima i sa prijateljima preko Skajpa, pa preko poruka, pišem blog, čitam neke druge blogove na hrvatskom i tako. A kažu da je napredak najbolji kad je pojedinac totalno uklopljen u sredinu i jezik bez doticaja sa materinjim ili nekim drugim jezikom.
Što se tiče reakcija drugih ljudi; rođaka, njihovih prijatelja, gostiju u restoranu, svi redom mi kažu da mi je engleski zapravo od prvog dana i više nego dobar. U restoranu, pogotovo pred kraj smjene kad je manje ljudi i kad imam više vremena pričati s gostima, oni koji se zainteresiraju za moju priču i s kojima krenem u razgovor, svi redom mi kažu: Your English is perfect. 😀 Dosta njih mi je spomenulo da mi je gramatika i konstrukcija rečenica prilično dobra i kažem, više manje su svi oduševljeni. Često puta me pitaju i koliko dugo zapravo učim jezik, jesam li već živio negdje gdje sam pričao ili možda studirao engleski. Ali se opet vraćam na taj vokabular. Nekako imam osjećaj da se ne proširuje dovoljno. Jer sa svim tim ljudima pričam više manje iste priče. Otkud dolazim, Working Holiday, Croatia, Dubrovnik, obala, putovanja, posao i tako te stvari. Ko papiga ponavljam isto. 😀
Definitivno razmišljam da uzmem nekakav tečaj engleskog, mjesec, dva, tri. Međutim za to moram posložiti prvo ostale stvari i vidjeti kako ću stajati sa slobodnim vremenom. Ako ništa drugo da dobijem nekakav papir, certifikat koji u današnje vrijeme puno znači jer može barem otvoriti neka vrata pošto je i to postalo čak i ovdje nemoguća misija.
Sve u svemu, od ekipe koju znam doma, prijatelja, kolega, svima nam je engleski na solidnoj razini i čisto za sporazumijevanje nema nikakvih problema. To sam skužio tek kad sam došao ovdje i vidio kako neki drugi imigranti pričaju i na kojoj im je razini jezik, a opet se nekako snalaze, rade, studiraju. Učenje stranog jezika je cijeloživotni proces i potrebna je samo praksa, praksa i još prakse kako bi ga se svakodnevno usavršavalo. Mislim da sam na dobrom putu, vidjet ću na koju će razinu zapravo stići. Neke dane imam osjećaj da čak i razmišljam na engleskom, bez problema pričam i sve što ide skupa s time, a opet neke dane kao da me nešto zablokira i teško se snalazim. I to sam skužio da kad mi se zareda malo više hrvatskog i služenja istim mi teže ide engleski. A isto tako mi teže ide i hrvatski, pogotovo ako nam u restoran dođu naši ljudi pa počnemo na našem jeziku, teško nalazim riječi za opisati nešto iz menija ili što me pitaju što mi je totalno ušlo u uho i rutinu na engleskom.
Ne želim nikome pametovati ili nešto, ali mislim da se najbolje skuži koliko znamo neki jezik kad se krećete u engleskom govornom području. Jedna od stvari po kojima sam skužio da mi se razina jezika dosta podigla je kad se zakačim u restoranu recimo sa kuharom pa se počnemo prepucavati i svađati na engleskom. Neki dan je bila jedna takva situacija pa sam se pjenio na engleskom i moram priznati da mi je čak i dobro išlo. I još jedna stvar, jezik znate pričati kad se uspijete s nekim razumijeti preko telefona. To je ona nekakva viša razina. I tu se nekako snalazim i održavam na površini. 😎
Nama kojima je hrvatski materinji jezik nije teško naučiti i pohvatati osnove engleskog jer su zaista vrlo jednostavne i osnovna gramatika nije preteška. Međutim, nakon što se savlada ta prva razina dolazi se na neki način do zida kojeg rijetki uspiju preskočiti. Jer treba početi razmišljati na engleskom, koristiti njihove fraze i izraze, slagati rečenice na nekakav drugačiji način. I nekako mislim da taj zid nikada neću do kraja preskočiti. Ali vidjet ću, u ova tri mjeseca se razina dosta podigla, čeka me još 4 puta toliko vremena tako da ako se podigne još 4 puta ovoliko biti će dobro na kraju. 😀