E, ovako. Ovaj post sam htio objaviti još prije puta međutim nisam stigao zbog raznoraznih razloga, tako da ga pišem i prenosim sada. Radi se o tome da sam dobio dosta mailova, većinom sa raznoraznim upitima, ali ova jedna poruka mi je zapela za oko i cura koja se javila je napisala baš točno ono o čemu i ja razmišljam, pronašao sam se u svakoj rečenici (kao što se i ona pronašla u mnogim mojim razmišljanjima :D) i odlučio sam, uz njezino dopuštenje, prenijeti tu poruku na blog. Dakle, prenosim njezine riječi (boldan tekst) s kojima se u potpunosti slažem i praktički je rečeno ono što i ja mislim:

Pozdrav!
Nedavno sam naišla na tvoj blog – odmah ću napomenuti da u ovom mailu nema nikakvih pitanja ni negativnih komentara, nego ja samo nešto baljezgam o onome što sam pročitala kod tebe i nekim svojim iskustvima, ti sam najbolje znaš koliko uopće imaš vremena i volje čitati tako nešto. 🙂

Zašto uopće potreba da ti se javim? Zato što sam se na neki način prepoznala u onome što si pisao i došlo mi je da nešto i napišem o tome. Provela sam godinu dana u inozemstvu na studiju, doduše u Europi, i ta godina dana sigurno će ostati jedna od najboljih u mom životu. Tome je sigurno doprinijelo i to što nisam imala financijskih briga – dobila sam stipendiju s kojom sam i više nego lagodno živjela, zabavljala se i studirala. Moj cilj odlaska je bio da iskoristim priliku i vidim nešto novo, naučim jezik, iživim se malo. Znala sam da idem na godinu dana i na komentare drugih kako ću sigurno ostati tamo, uvijek sam govorila da idem na godinu dana i da se vraćam, no da to ne znači da me život tamo neće odvesti u nekom smjeru koji će me navesti da ostanem.

Ukratko, cijela godina je bila nezaboravna, i naravno da se negdje u zadnjem tromjesečju javila ta pomisao o ostanku, čisto zato što je ta mogućnost postojala (doduše i tamo je dobivanje vize frustrirajući postupak, kako sam čula od prijateljice koja je tamo ostala). Osim toga, udomaćila sam se, a upravo u to vrijeme su iz Hrvatske stizale totalno deprimirajuće poruke od obitelji i prijatelja kako sve ide u
propast ovdje. I tako sam ja razmišljala i razmišljala i opet došla na onaj početni osjećaj – da je godina dana pravo vrijeme za mene tamo, da je to to. Više je tu faktora bilo u igri – nakon što sam upoznala svu silu ljudi iz svih krajeva svijeta, na kraju nas je ostalo tek par. To je kao na kolodvoru kad se družiš s međunarodnim studentima, svi dolaze i odlaze, i ljudi s kojima si tamo dijelio sve i počinjao život iznova, samo jednog dana nestanu, mjesta na kojima ste se zabavljali svi skupa odjednom nisu više tako zabavna bez njih. Vjerujem da se čovjek i na to navikne nakon nekog vremena, ali ja to zapravo nisam ni htjela. Meni su i nakon godine dana najdraži bili ljudi koje sam upoznala na samom početku, to je to famozno “bondanje”, inicijacija u novu sredinu. I kad je to sve nestalo, a na samom kraju sam i diplomirala, postalo je jasno da eventualni ostanak znači i novi život tamo – s novim prijateljima, sa poslom (kakvim god, jer su šanse bile minimalne za nešto u struci).

Naravno, život je gore bolji, standard je bolji nego tu, ali drukčije se i živi! Istina, od tamo će let za bilo koju lokaciju u Europi biti za mizerno male pare jer je bolja povezanost i ima više jeftinih kompanija. Ali s druge strane, tamo studenti i friško završeni paze na svaki cent, svi rade već od srednjoškolskih dana i često žive u sobama koje su, vjerujem, za većinu ljudi ovdje – rupe. Njima takve stvari nisu bitne, oni jednostavno drugačije troše. I ne radi se o tome da se ja tu ne bih mogla uklopiti, jer mislim da bih bez problema, ali jednostavno sam osjećala da ostankom ne bih dobila
mnogo više od onoga što sam dobila u tih godinu dana tamo. Vjerojatno bih stekla nove prijatelje, možda se još jače povezala, možda i ostala gore na duže vrijeme, ali imala sam osjećaj da je ta pustolovina (zasad) završila.

Uglavnom, vjerujem da ti je sad jasno da sam se u tvojim razmišljanjima itekako pronašla i potpuno se slažem s onim što pišeš cijelo vrijeme – a to je da je svačija priča drugačija, da će svakome doživljaj biti drugačiji. Meni je gore bilo super i možda sam na neki način htjela da mi takva uspomena i ostane, da se ne pomuti s nekim doživljajima običnog, šljakerskog života gore. I tako razmišljam i u vezi te Kanade, a vidim da si i ti to spominjao: da šljakanje samo da bi se preživjelo nije ono što tebe ispunjava
tamo. Ja to gledam ovako: stvar je u tome što je zapravo nekome cilj kad ode van. Ako je cilj da se ostane, da se dobije državljanstvo, onda je sasvim razumljivo da su ljudi spremni na sve, krenuti od nule i tako provesti par godina dok ne naprave temelje za ostvarenje tog cilja. No meni nikad ne bi bio cilj dobitak državljanstva i započinjanje života negdje vani od nule. Jednostavno ne vidim smisao, i mislim da mi u Hrvatskoj ne može biti toliko loše i da ovdje ipak mogu imati zadovoljavajući život. Ali isto tako bih voljela opet otići van, doživjeti zemlju kao što je Kanada ili Amerika, taj cijeli način života. I ako odem, nikad se ne zna da ne bih i ostala, ali ne zato što bi mi to bio cilj, nego ako bi me život u tom smjeru odveo. Tako da se nadam da ću ovdje u Hrvatskoj postići ono što želim i sa već nekakvom dobrom pozicijom onda dobiti priliku otići na neko vrijeme van (ako se pak ovdje previše ne opustim i ne ulijenim). Ali ovaj program preko kojeg si ti išao mi je nekako i previše avanturistički bio. Ako ću se dalje školovati, rađe bih da to opet bude stipendija ili nešto slično, jer mislim da se može i tako otići van!

Uglavnom, nadam se da te nisam zagnjavila (oprosti na konfuznom načinu pisanja, malo je kasno ovdje) i ne moraš se osjećati dužnim odgovarati (ako si uopće i pročitao), ali evo da znaš da ima i nas koji su te pročitali i koji se zbilja mogu identificirati s tvojim iskustvom. Nadam se da ćeš se još lijepo provesti prije povratka doma!! 😀

Tu sam odgovorio nešto i dobio još jednu poruku pa prenosim i te dijelove:

Inače, ne znam baš koliko će ljudi shvatiti o čemu se tu radi, iako ti misliš da je sve vrlo jasno napisano. Mislim da neki jednostavno imaju druge poglede na to sve i njima je ova naša perspektiva totalno strana (rekla bih da manje oni razumiju o čemu mi pričamo nego obrnuto). Pogotovo što se tiče studiranja – jasno je kako to najčešće izgleda za razliku od “pravog” života i preživljavanja. Ali inače si u pravu – ne vidim zašto bi netko trebao napadati ono o čemu si pisao. Niti si nekome govorio kako da živi niti si otkrivao neku univerzalnu istinu o Kanadi, nego si samo ponudio svoje iskustvo i na to imaš potpuno pravo, a i mi koji imamo slična mišljenja smo to rado i pročitali. Osim toga, taj program je u neku ruku i zamišljen opuštenije, kao prilika za stjecanje iskustva, a to što su se neki grčevito uhvatili za to kao glavno sredstvo odlaska iz Hrvatske ne znači da bi se svi oni koji su tamo radi zabave ili nekih drugih razloga trebali osjećati krivima. Svatko ima vlastite ciljeve i planove za život i ne treba se
nikome opravdavati.

Ali ono što mene živcira su stvarno ti komentari koje ostavljaju, sad gledam grupu “Mladi napustimo Hrvatsku” na Facebooku i zapravo mi je to grozno. Jer na kraju će recimo moj ili tvoj komentar biti negativno shvaćen, ispast će da ne želimo šljakati, da čekamo da nam sve padne s neba, da smo odrasli u izobilju, da smo nesposobni preživjeti u inozemstvu itd. I ispada da samo oni koji pišu o odlasku u Kanadu su spremni raditi danonoćno kako bi imali normalan život koji tu nemaju. Mislim, i ja sam spremna raditi da bih postigla ono čime ću biti zadovoljna i da imam standard koji želim. Ja osobno ne znam čemu točno drugi ljudi teže, ispada da samo žele osnovne stvari koje tu nemaju. Svjesna sam da ovdje ima ljudi koji su živjeli u lošim uvjetima i koji se stvarno ne mogu pomaknuti s neke nulte pozicije ili koji su na neki način žrtve sistema. Ali isto tako sigurno ima puno ljudi koji jako dobro žive, ili bi mogli dobro živjeti, a da to ni sami ne znaju ili ne cijene! (Sad bi me opet netko napao i rekao da kako ja to znam. Znam jedino ono što sam i sama vidjela i čula vani i kad se to usporedi, stvari nisu crno-bijele).

Mislim, naravno da Kanada ima bolje uvjete za život nego jedna Hrvatska, zapravo bolje je tamo nego u 90% zemalja na svijetu! Plus što je to oduvijek bila zemlja za imigraciju, a relativno socijalno orijentirana zemlja u usporedbi s Amerikom (imam dojam da je tamo baš surovi kapitalizam i nije lako opstati).

Ali neki ljudi ne žele shvatiti da se tamo drugačije živi, da ono što tamo ljudi imaju i što se nama čini kao luksuz počiva na drugim životnim vrijednostima nego ovdje (a i da su se nekih stvari koje su nama normalne odrekli da bi to postigli). Ja ne kažem da mi se to ne sviđa ili da se ne bih mogla u to uklopiti, samo mislim da treba toga biti svjestan. Možda bi to trebalo malo prekopirati ovdje u Hrvatsku, samo što bi se i onda neki bunili. A uostalom, kao da tamo nema kredita, beskućnika ili studenata koji se radom financiraju od svoje 18. godine, ako ne i ranije (ima ih sigurno više nego tu).

Ma ono, ja svima govorim da idu van jer je to najčešće jedno od najljepših životnih iskustava. Ali mislim da ljudi premalo gledaju sebe i svoje potrebe (koliko god to čudno zvučalo), a previše optužuju državu, vrijeme ili nešto treće za sve ono čime nisu zadovoljni u životu.

Eto, ni ja sam ne bih ovo ovako dobro složio i zato sam to odlučio praktički samo prekopirati na blog. Jer se u potpunosti slažem. Tko je shvatio, shvatio je, tko nije, vjerojatno ni neće. Inače, kako pratim tu temu Kanade i imigracije već dobru godinu i pol, sve mi je nevjerojatnije kakav smo mi to narod. Koliko je to svađa i prepucavanja, spuštanja na osobnom nivou i ne znam čega sve ne. Uostalom, možete se i sami uvjeriti na komentarima na prošlom postu. Ja se sa takvim gelipterima ne mislim zamarati više. Pametni će nešto izvući iz svakog teksta, iz svakog novog iskustva, debili će raspravu spuštati na osobni nivo, pisati o nekompetencijama, nesposobnosti i sličnome. I ne mislim više pisati i napominjati po što sam ja ovdje došao i koji mi je cilj. S jednim se slažem iz prijašnjih komentara, a to je život s rođacima. Razmišljao sam i ja o tome, izvagao i odlučio da mi je bolje ostati. Baš zato što tu ušteđenu lovu mogu prebaciti za neko putovanje, po što sam između ostalog i došao. Dokazivati se ne moram nikome jer sam se navikao živjeti sam, u Zagrebu, prošlih 5 godina. Bila bi veća avantura, svakako, ali kažem, odluka je samo moja. O tome može misliti tko šta hoće.

I završavam post sa citatom još jednog kolege blogera koji putuje oko svijeta: Gotovo svaka osoba koju upoznam na ovom putu me nečemu nauči. Dotična osoba za večerom me je naučila da nekad treba odustati od dokazivanja svoje poante, osmijehnuti se, i reći da su u pravu. Čuvati energiju za dokazivanje onima kojima se može dokazati. Za tvrdoglavog ovna poput mene, važna lekcija. (samo što ja nisam ovan, ali nema veze, citat prenosim u izvornom obliku). 😀

Inače, u sljedećim tjednima ću pokušati blog odvesti u malo mirnije vode, sa manje priča i sa slikama s putovanja i onima od prije. 🙂