Ne, ne… nije u tom smislu u kojem ste pomislili kad ste pročitali naslov. Ne idem ja nigdje, dobro mi je ovdje, još uvijek. 😀 Trenutačno se opet osjećam kao i kad sam pisao prvi post na blogu; Šta reći i koju posluku porati?! 😀 Iako sam ovdje tek (ili već, ovisi kako se uzme) 2 mjeseca, pokušat ću složiti koliko toliko suvisli post o razmišljanjima potencijalnih imigranata i napraviti nekakav presjek situacije; pros and cons.
Čujem se više manje redovito sa ekipom doma, ali nastojim ne čitati vijesti i gledati šta se događa dolje. Prvenstveno zato da se što više odmaknem u glavi od hrvatskog i prebacim na engleski (skužio sam da mi bolje ide kad sam samo u engleskom modu), a i mislim da je za svakoga super maknuti se od tmurne hrvatske svakodnevice bar na neko vrijeme. Uglavnom, da krenem, prijateljica mi neki dan napisala podužu poruku na Fejsu, pa ću prenijeti dio njezinih razmišljanja ovdje na blog. U Hrvatskoj se očito kuha svašta. Ili bolje rečeno ne kuha. Kao da je sve nabacano u jedan ogromnom lonac i polako propada i trune. PDV se digao na 25%, benzin je na granici (ili je sada već probio?) 11 kn za litru, čujem da je u Zagrebu poskupio javni prijevoz na neprihvatljivu razinu, cijene hrane i svega ostalog lete u nebo, otkazi, mjere spasa koje to zapravo nisu i ne vode nikuda… Kaže mi da iako za hrvatske prilike ima čak i iznadprosječnu plaću, na kraju mjeseca teško da joj ostane ikakva lova koju može uštedjeti. Mladi ljudi (i stariji naravno) ili ne mogu naći posao, ili dobivaju otkaze, ili nisu plaćeni za rad. Kao da se osjeti nekakva depresija u zraku, a dio ekipe još uvijek lagodno živi na kreditima. I naravno, u takvoj situaciji ljudi počnu razmišljati o odlasku van. I redovito svi idealiziraju situaciju vani. Izgleda da nam je to u prirodi, idealizirati ono što nam je nepoznato, valjda je tako lakše. Malo ćemo vani raditi, pokupiti dobre pare i ostatak vremena uživati.
S druge strane, tu sam ja, nemam nikakvog formalnog radnog iskustva u Hrvatskoj, nakon diplome otisnuo sam se u ovu avanturu. Tako i ja idealiziram situaciju doma. Već sam napisao, ovdje ste na početku nitko i ništa i krećete doslovce s prve stepenice. A mogao sam doma raditi ono za što sam se školovao, mogu slobodno reći punih 17 godina (naravno, uključujući osnovnu i srednju školu, jer na kraju krajeva, to se sve ubraja u onu zadnju stepenicu, diplomu).
Kao i u, više manje, svakoj priči, istina je negdje na sredini. Teško je doma, teško je ovdje s tim da bih ja sada, u ovom trenutku, rekao da je puno teže odlučiti se na taj korak zvan emigracija. Vjerojatno najteža odluka u životu svakog pojedinca koji kreće u to. Govorim iz svojeg kuta gledanja, kao farmaceut koji jednog dana (u bližoj budućnosti) želi početi raditi u svojoj struci. Došao sam ovdje i zapravo mi diploma ne vrijedi ništa. Teško da uopće u ovakvoj i sličnim strukama možete ni početi raditi dok ne dobijete evaluaciju i nostrifikaciju diplome jer je situacija vrlo specifična. No o tome neću sada, ima toga dosta tako da će sljedeći post biti o samom procesu nostrifikacije.
Da se opet vratim na rad i život ovdje. Može se uspjeti, ali stvarno treba pristati raditi bilo šta, najosnovnije poslove u početku. Koji su plaćeni minimalcem. I polako probijati put prema gore. I ne zavaravajte se, rijetki su oni koji ubodu željeni i dobro plaćeni posao odmah na početku. Ako nemate nikoga tko vas može dočekati, ili barem pronaći nekakav smještaj na početku, situacija se dodatno komplicira. U početku je sve super, početno uzbuđenje oko svega, apsolutno je sve drugačije, ljudi, kultura, mentalitet. I onda nakon mjesec, dva kad početni entuzijazam splasne, pukne vas realnost. Iako sam ja daleko od nekakve odluke gdje ću živjeti ostatak života i na što ću se odlučiti, lagano se pripremam i razmišljam o svemu. Tu se mora poklopiti cijeli niz faktora, jedan od najbitnijih je dakako eventualni pronalazak dobrog i zadovoljavajućeg posla u struci da bih uopće uzeo u razmatranje ostanak ovdje. Ali tu su neke druge stvari zbog kojeg sve ove suhoparne činjenice mogu pasti u vodu. A to je sve ono što ostavljate doma iza sebe. Obitelj, prijatelje, dom, sve ono na što smo navikli. Da, može se reći da u današnje vrijeme nije teško ostati u kontaktu sa obitelji i prijateljima, a dom je ondje gdje si ga u glavi složiš. Cijeli svijet ti može biti dom. Ali nismo mašine, koje će raditi i spavati. A u novoj sredini, mentalitetu koji je meni osobno potpuno drugačiji od onog doma, rekao bih u neku ruku i čudan, teško je pronaći prijatelje i društvo. Teško se snaći. Pogotovo na samom početku, koji je općenito vjerojatno najteži dio cijelog procesa.
Što se tiče same farmaceutske struke, u Hrvatskoj i regiji smo nažalost svedeni na obične prodavače. Opet napominjem, nisam radio u ljekarni, ali čujem priče od ostalih, a i nešto sam uspio i sam vidjeti u onih mjesec dana prakse u ljekarni na kraju pete godine. Ovdje su farmaceuti u ulozi savjetnika, rade posao za koji su školovani, rekao bih najbolje i najspecifičnije od svih. Jer ni liječnici ne mogu znati o lijekovima koliko znaju farmaceuti. Što je u jednu ruku i normalno, jer liječnici stječu puno širu sliku o ljudskom zdravlju i bolesti i baziraju se na nekim drugim postavkama. Ovdje pacijenti dolaze u ljekarnu po savjet. Svakom pacijentu se, pogotovo na početku uzimanja terapije posvećuje vremena koliko god je potrebno. Postoje odvojeni dijelovi i prostorije za konzultacije sa magistrima, prolazi se kroz specifičan raspored i objašnjenje o lijeku kojeg se prvi puta počinje koristiti. Liječnici se konzultiraju sa farmaceutima u smislu odabira najboljeg lijeka, doze, intervala uzimanja i svega onoga što je zapravo bitno da lijek učini ono što mu je namjena. Pacijenti odlaze sa nekoliko papira gdje je sve u detalje objašnjeno. U tih mjesec dana u ljekarni, nemali broj puta smo imali ljude koji nas degradiraju do krajnjih granica, jednostavno je to valjda u tom našem mentalitetu. ˝Ma šta vi znate, meni je doktor napisao to i to i ja želim da mi to izdate˝ je odgovor u velikoj većini slučajeva na bilo kakvu sugestiju. A u nekim slučajevima se lijek ni ne može izdati zbog raznoraznih pogrešaka ili previda (koji će se normalno događati jer pogrešaka i previda ima u svakom poslu) i baš zato farmaceut treba biti ravnopravan član i sudjelovati u liječenju i terapiji bolesnika. E pa rekao bih da je to ovdje u velikoj mjeri postignuto.
Sada to naravno zvuči idealno. Ali za dobiti licencu i krenuti sa poslom magistra farmacije potrebno je puno vremena, muke, truda i novca. Dobit ćete širu sliku u sljedećem postu.
Standard je ovdje u Kanadi 3 do 4 puta bolji nego u Hrvatskoj. Za usporedbu, rođaci su u penziji koja iznosi oko 3000 do 3500$ s mogućnošću povišice!!! Sin, koji ima bachelor degree je srednjoškolski profesor (nisam siguran koliko dugo radi, tek je počeo) i zarađuje nakon poreza, dakle čisto na ruke, oko 3000$ (ovo sam preračunao jer se ovdje plaća iskazuje godišnjim iznosom i prije poreza). A cijene… još uvijek ne mogu reći za sve stvari, ali većinom su, kad se preračuna, kao kod nas. Recimo u restoranu u kojem radim su najskuplja jela kojih 20-ak $ (da se razumijemo, restoran je sasvim prosječan, ništa fensi, ali sa vrlo ukusnom hranom), tjestenine sa raznim umacima i dodacima 16$, kava 2.50$. i u većini ostalih restorana je slično. Namirnice u trgovini recimo kao kod nas. Ovdje je potpuno drugačija kultura sniženja i stalno postoje nekakve ponude. Uz malo planiranja da se uštedjeti dosta velike iznose. Mjesečni pokaz za javni prijevoz za prvu zonu koji uključuje i metro i buseve je 81$, i to je najskuplji, onaj bez subvencije. A javni prijevoz je vrlo doboro organiziran. Na svakoj stanici postoji broj koji se može poslati u centralu, a onda oni vraćaju točno vrijeme kada dolazi sljedeći bus. I taj bus se pojavi na toj stanici točno u tu minutu. Dakle cijene (preračunate) su više manje iste, a plaće su 3 do 4 puta veće ovdje. Pretpostavljam da je u Hrvatskoj plaća srednjoškolskog profesora manja od 1000$ na početku; a o penzijama da ni ne govorim. Nekretnine i stanovi su skuplji, iako znam par ljudi koji žive u ok sobama za 450-500$ mjesečno, što zapravo i nije prevelika razlika u odnosu na Zagreb i ono što se nudi. Naravno, ove zarade i sve skupa se odnose na ljude koji su rođeni ovdje, koji su u debeloj prednosti nad onima koji dolaze kao imigranti. Ovdje se ljudi ne zamaraju politikom i pitanjem golog preživljavanja. Rođak se doslovno najviše ˝zamara˝ pitanjem da li će sa curom i društvom ove godine u Las Vegas ili na Havaje. Ovdje se predanim radom, željom i upornošću može postići i sagraditi nešto što se u Hrvatskoj vjerojatno ne može ni u 3 života.
Ako se situacija pojednostavljuje, ispada da je veliki plus preseljenju u financijskom smislu, a minus u psihološkom smislu. S tim da se pozitivni dio otežava utoliko što je na početku potrebno par godina za skupljanje dokumenata, dolazak, vraćanje uloženog novca i slično. Negdje sam pročitao da treba 10-ak godina da se cijeli proces preseljenja zaokruži i da se počne živjeti relativno normalno, otprilike kao ljudi koji su rođeni ovdje. Olakšano je naravno ako se dolazi u paru. Ali lako je izračunati koliko zapravo treba zarađivati i štedjeti da se dođe do nekog vlastitog životnog prostora, koliko vremena treba da se dođe u stadij kada možete birati na koje ćete odredište za praznike i slično. A negativni dio se može olakšati utoliko što se nove ljude i prijatelje može upoznati bilo gdje i može se stvoriti slična sredina kao doma.
I šta sada reći? Zapravo ne mogu reći ništa previše i konačno. Jer odluka je individualna za svakoga. Nekome je apsolutno najmanji problem ostaviti sve iza sebe i otisnuti se u novi život, okrenuti stvari za 180° i krenuti ispočetka. Netko ne može zamisliti život bez svih onih stvari i ljudi na koje je navikao. Za sebe mogu reći da sam definitivno zadovoljan što sam došao ovdje. Još je dalek put ispred mene i još me svašta čeka ali definitivno mogu reći da me ovo iskustvo već sada promijenilo. Nadam se na bolje. I drugačije gledam na neke stvari. Mislim da ću drugačije gledati i na struku, kad se vratim i krenem raditi. Jer iako smo dosta degradirani, na trenutačnom poslu mi je doseg pitati ljude da li žele kolu s ledom ili bez pa je i skidanje lijekova s polica i naplaćivanje istih veliki doseg. Naravno, ovo je debelo karikiranje, nadam se da shvaćate što želim reći.
Na kraju se sve svodi na odluku. Čvrsta odluka je ono što nas vodi dalje. Jer svo to istraživanje, skupljanje papira, skupljanje novca, odlazak, sve je to ništa u usporedbi sa razmišljanjima i konačnom odlukom. Za koju treba i vremena i hrabrosti. Ali kad se konačno i definitivno odluči, tek onda sve ide lakše. Znam po činjenici da kada sam kretao u proces popunjavanja papira za WH vizu, koji je zapravo vrlo lagan proces i potrebno je svega dva, tri dana za sve skupa. Na početku mi se činilo kao nemoguća misija, bio sam par puta obeshrabren, pogotovo kad sam čuo razne tračeve kako u ambasadi odbijaju papire i zbog najmanje greške i slične stvari. Na kraju shvatiš da, kad čvrsto odlučiš nešto, ostalo ide puno lakše i s manje razmišljanja. Mislim da bi bilo idealno kad bi svatko mogao doživjeti i probati ovako nešto.
Nadam se da ću uspjeti barem volontirati u nekoj ljekarni ili firmi (krenuo sam tražiti okolo, međutim još je rano, ništa ne znam) i dobiti nekakvo iskustvo, reference i slično. A ostalo je sve na čekanju. Nije isključeno ni da se vratim doma pa možda nekad opet apliciram za neku od viza koje se nude. Ili za Kanadu ili za neku drugu zemlju.
Eto, pokušao sam situaciju sagledati sa obje strane i izvući nekakav sažetak i onu bitnu sredinu. Na koju stranu će kod mene ili kod nekog drugog prevagnuti, ovisi o premnogim (što sam pjesnik u duši 😎 ) faktorima. A odgovor na pitanje iz naslova bi prema tome glasio: Just hit the snooze button. 😀