Onu tamo prošlu srijedu, 01.08., navršilo se točno 6 mjeseci otkako sam stigao u Kanadu, tj. Vancouver. Pa eto, da napišem rezime onoga što bi trebalo biti pola puta. 😀 Kad pogledam na to proteklo razdoblje, većinu vremena mi se čini kao da je prošlo jedva mjesec dana. A onda kad malo razmislim o tome i vidim koliko sam već ovdje, koliko radim ovdje i sve to skupa, čini mi se da je prošlo i više od 6 mjeseci.
Kada bih ocjenom morao opisati svoj boravak ovdje, hm, što bih rekao…recimo da je nekakva solidna trojka. Moram priznati da nisam u potpunosti zadovoljan. Iako mi realno nije loše, ne trebam brinuti gotovo o ničemu, stalno mi se vrti onaj nekakav osjećaj da to nije to. Nikako se u potpunosti ne mogu prilagoditi i smiriti u glavi. Što se tiče svih ovih 6 mjeseci, prva tri su mi stvarno proletila, počeo sam sa tim radom u restoranu, u kuhinji, kasnije došao do konobara i u petom mjesecu promijenio posao. A onda su došli lipanj i srpanj i moram priznati da me kroz ta dva mjeseca prala dosta velika kriza. Lipanj je imao užasno vrijeme, kiša je padala valjda kroz 25 dana pa je vjerojatno i to doprinjelo takvom raspoloženju. I srpanj se izvrnuo, ni sam ne znam kako i evo me u kolovozu, sada je napokon ok.
Što se tiče posla, jedva čekam da prođe još 4 tjedna pa da dam otkaz. 😀 Iskreno, dosta mi je drljačenja po baušteli i svako jutro se sve teže i teže tjeram van iz kreveta na taj posao. Počeo sam sanjati sve te čavle i grede. 😀 Posao koji radim je pozicija general labor, dakle najteže od svega tamo, a naravno najmanje plaćeno. Iako, po ovome što čujem, koliko dobivam trebam biti i više nego zadovoljan. Ali nije to to. Posao u kojem apsolutno nema napretka, sve se radi mehanički i da se nisam skompao s ovom dvojicom s posla, bilo bi još gore.
Što se tiče općenito života, sve do prije nekih mjesec dana nisam imao ništa previše od istog. Sve se svodilo na rad i spavanje. Nikako nisam mogao upoznati ljude s kojima bih ostao u kontaktu i s kojima bih mogao šalabajzati okolo i uživati, po što sam i došao. Upoznao jesam brdo ljudi, ali kažem, s nikim se nisam uspjevao povezati. A onda je na posao došao tip, prijatelj od vlasnikova sina, obojica imaju 19 godina i s njima sam se nekako našao. Par puta smo bili vani, bili na večeri, išli na karting (koji nas na kraju nije vidio jer je bila gužva) i tako, recimo da sad imam s kime izlaziti. Ali to sada naravno ostavlja posljedicu u smislu rupe na računu. U zadnjih mjesec dana nikako ne uspjevam uštedjeti išta od tjedne plaće. Na kraju nedjeljnog dana kad se sve zbroji i oduzme ostanem na nuli. Dakle izgleda da treba birati, ili socijalni život ili štednja, kod mene nema neke sredine. 😀
Dosta ljudi s kojima se čujem od doma me pitaju zašto ne produžim vizu. Svi imaju iste priče, kako je kod nas užasno loše, nitko ne zna gdje to skupa vodi, samo se zna da ne vodi u dobrom smjeru. Pa da još jednom, sažeto napišem o čemu se radi. Kao prvo, doći ovdje i dobiti WH vizu je najlakši dio posla. Ostati ovdje više od te jedne godine je daleko teže. Iako mnogi ne vjeruju, pogotovo oni koji nisu uspjeli upasti u kvotu od 275 ljudi ove godine. Ja bih to usporedio sa prijemnim na fakultetu. Dakle dobiti WH vizu i doći ovdje je kao proći prijemni ispit, tek nakon toga slijedi prava muka i rad. Za produženje vize treba jako puno upornosti, rada, strpljenja i naravno dosta sreće. Nije to samo tako. A pogotovo u mojoj situaciji. Previše sam truda, rada, volje, novca i čega sve ne uložio u obrazovanje i završetak fakulteta da bih to samo tako olako pustio i okrenuo se nekakvom drugom životu na drugom kraju svijeta. A u struci teško da mogu naći nešto ovdje. možda bih i uspio kad bih se dao u temeljitu potragu, ali ja se ne u trenutačnoj situaciji, onako kako se osjećam ne vidim ovdje. Jednostavno se, u globalu, ne osjećam dobro ovdje (u smislu da bih htio ili mogao ostati) i gotovo 100% je sigurno da se vraćam kući. A što je najsmiješnije, da stvarno nemam nikakve perspektive doma, ovdje bih mogao ostati, sa ovom firmom u kojoj radim, ali naravno ne na ovoj poziciji. Baš sam neki dan pričao sa vlasnikovim sinom s kojim se opijam 😀 zadnjih tjedana o mogućnostima ostanka pa mi je rekao da bi se vjerojatno uspjeli dogovoriti nešto, kad bih pitao njegovog starog i brata koji vode posao. Vjerojatno bih krenuo u smjeru crane operatora, položio prvi tečaj, napravio praksu, položio full licence i preko toga tražio produženje vize. Međutim još jednom ponavljam, u trenutačnoj situaciji u glavi i oko mene, nikako se ne vidim ovdje. Lijepo je to sve skupa, ali nije to to. Teško mi je uopće opisati riječima zašto je to tako.
Što se tiče veselijih tema, uspio sam uštedjeti neku lovu, tamo negdje do sedmog mjeseca tako da sam si uplatio putovanje. Idem u San Francisco i Las Vegas na tjedan dana krajem 9. mjeseca. Pošto sam već dobio američku vizu bilo bi to šteta ne iskoristiti, naletio sam na jednu agenciju sa vrlo povoljnom ponudom i eto, odlučio se za ovo putovanje. A oko toga mi se sada i vrte planovi. Kao što sam spomenuo, planiram raditi još do polovice 9. mjeseca, onda dajem otkaz, uzet ću malo slobodno da se odmorim i prošalabajzam ovim krajevima po Vancouveru i oko samog Vancouvera jer nisam nešto previše vidio, onda idem na to putovanje i nakon toga se bacam u potragu za novim poslom u desetom mjesecu. A onda ću prema tome vidjeti što i kako. Ako ne uspijem ništa naći i ako ostane tako, planiram se vratiti krajem 10-og ili početkom 11-og mjeseca. No do tada ima još dva mjeseca.
I to bi ukratko bilo to. Zadnja tri mjeseca mi se život svodi na to da jedva čekam vikend jer sam preko tjedna premoren, dok se vratim s posla, istuširam, odmorim i pojedem večeru već je vrijeme za novu turu spavanja jer se u 6 treba ustati i raditi težak fizički rad do 4 popodne. Kao što sam rekao, par puta sam bio vani s ovom dvojicom, bilo je super zapravo, iako skupo za poludit. Ovdje nemaju baš naviku piti negdje prije izlaska (ili barem to ovi ne rade) tako da se vani potroši brdo love.
Što se tiče vremena, moram priznati da je lijepo zadnjih nekoliko tjedana, iako to nema veze sa ljetom u Hrvatskoj. Temperatura se po danu digne, tako do nekih 25 stupnjeva, sad ovaj prošli vikend je bilo čak i oko 30, možda i koji stupanj više, ali to je trajalo samo dva dana. ujutro je prilično prohladno i koliko se sjećam, mislim da sam jedan jedini put na posao išao u majici kratkih rukava. Sve ostale dane moram n a sebe navući duge rukave. Okupao se nisam niti jednom jer je ocean prehladan, a do nekog od svih ovih jezera ovdje nisam ni stigao. Preko tjedna nemam vremena, onda dođe taj petak, ni ne okrenem se, već je nedjelja navečer.
Kako sada već više od godinu dana sve skupa pratim malo stvari vezane za imigraciju i Kanadu, na sve strane čitam kako ljudi sanjaju o Kanadi kao zemlji meda i mlijeka. Ljudi moji, dobro razmislite i dobro izvažite sve prednosti i nedostatke emigracije jer sve to lijepo zvuči kad se o tome razmišlja i sanjari ali kad se dođe ovdje, tek tada počinju znoj, krv i suze. Ovdje je vrlo teško naći nekakav dobar posao odmah na početku. Ima brdo imigranata i svatko od nas je samo kap u moru na koju se nitko ne obazire previše. Znam da je situacija doma katastrofalna, ali sada, nakon što sam proveo ovdje određeni period vremena, drugačije gledam na stvari i tek sada zapravo vidim kakav je to proces emigracija na drugi kraj svijeta i ostavljanje svega onoga što znamo iza sebe. Kroz medije se stvorila prenapuhnuta slika o ovoj obećanoj zemlji, ispada da se samo Hrvate čeka s najboljim poslovima, a istina je dosta daleko od toga. Da ne bi ispalo da gadim zemlju, jer mi to nije namjera, samo kažem, dobro izvažite i vidite jeste li spremni na takav korak.
Eto, to bi ukratko bilo to. Čini mi se da sam još nešto htio napisati ali mi sada ne pada na pamet tako da ovdje završavam sa ovim postom. I obećajem, u sljedeći idu slike. 😀