Break the rules and you go to prison, break the prison rules and you go to Alcatraz.
Evo i novog posta, s brdo slika iz Alcatraza i Angel Islanda. Neću previše pričati o samom zatvoru, to mjesto jednostavno treba doživjeti. Vrijeme kao da je tamo stalo, sve je ostalo više manje onakvo kakvo je bilo kad se zatvor prestao koristiti 21.03.1963. Sve skupa je ostalo zarobljeno u vremenu i to mjestu daje posebnu čar. Inače, karte za ture do Alcatraza se rasprodaju danima, a u sezoni i tjednima prije samog odlaska. Ja sam svoju kartu uhvatio u zadnjem času, u ponedjeljak za subotu, dakle 5 dana prije ture. I jedna jedina tura koja je ostala je bila kombinacija Alcatraza i Angel Islanda, koja je koštala nešto više od 60$. Nije mi bila namjera otići i na otok, ali sada mogu reći, sva sreća bila je samo ta tura dostupna i nisam se razočarao, ta vožnja po otoku bila je prekrasno iskustvo.
Tura je bila zakazana za 9.30 ujutro, naravno dan je bio tmuran i maglovit, ali ajde, nećemo se žaliti. 😀 Dobili smo dva i pol sata za razgledavanje otoka što je i više nego dovoljno iako sam ja komotno mogao ostati tamo još toliko jer me naprosto takva mjesta fasciniraju. Mjesta u kojima je vrijeme stalo. Uglavnom, kad se uđe u glavnu zgradu na otoku gdje je bio smješten zatvor, dobijete slušalice i bivši zatvorenici i čuvari vas kroz priče vode po zatvoru. I pričaju tako slikovito i živo da imate osjećaj kao da ste tamo zatvoreni, 50 godina unatrag. Ili sam barem ja imao takav osjećaj jer kao što sam napomenuo, fascinirao me taj zatvor i prije nego sam otišao tamo. Kažem teško mi je prepričati sve skupa, ali te priče o pokušajima bijega (i čini mi se dva uspjela bijega), ponašanju zatvorenika, samicama, rekreaciji, obrocima i cijelodnevnom životu su fascinantne. Za Alcatraz kažu da je bio jedan od najgorih zatvora ikada. Kada se tamo i prošetate, zaista nije teško povjerovati u to.
Jedna od priča koja mi je ostala urezana u pamćenje je priča o samicama (vidi se na jednoj od slika). Tamo su se stavljali samo posebni slučajevi, i bili su unutra dok im do kraja ne bi slomili duh. Tko je htio mogao je ući u samicu dok se ne napuni i biti zatvoren unutra 30 sekundi. Nažalost doživljaj nije potpun jer natrpaju samicu sa 15-ak ljudi od kojih se uvijek nađe pametnjakovića koji 30 sekundi ne mogu šutjeti nego moraju komentirati sve što im padne na pamet uz neartikulirano prenemaganje. Tako da taj doživljaj odsječenosti nije potpun iako je zastrašujuć, jer se ne vidi apsolutno ništa. Vrata su se zatvorenicima koji su tamo provodili dane otvarala, čini mi se, po dvadeset minuta tri puta dnevno za obrok i to je bilo sve. Jedan od zatvorenika je pričao kako bi strgnuo dugme sa košulje, bacio ga na pod i tapkajući ga tražio po cijele dane samo kako bi držao mozak zaposlenim da potpuno ne poludi. Kreveta u samicama nije bilo, ako su grijesi bili manji, dobili bi navečer samo madrac na 7,8 sati međutim ako se nisu ponašali kako su trebali ne bi dobili čak ni to. A pod je željezni tako da su spavali ili na sve četiri, ili obiješeni o šipke jer da su legli na taj pod naprosto bi umrli od smrzavanja. Uglavnom, ta priča je daleko najfascinantnija od svega. A samice su naravno služile za slamanje duha zatvorenika.
Nakon toga smo otišli brodom dalje na Angel Island, taman se taj dio razvedrio, i kalifornijski krajolik se pokazao u najboljem svijetlu. Na otoku nas je čekao onaj turistički vlak, vožnja je trajala malo više od sat vremena uz par zaustavljanja. Nema neke posebne priče, pogledi koji pucaju sa vrha otoka su ono što treba doživjeti. Ima na kraju galerije par slika ali ne znam koliko te slike mogu dočarati cijelu situaciju. Inače, snimljeni vodič priča cijelim putem, a jedino o čemu priča su američki ratovi. Jer koliko sam skužio iz tih par dana u Americi, njima se sva povijest doslovno svodi na to tko je što radio u kojem ratu i sve ono što se gleda i obilazi ima veze sa nekim od ratova.
I evo za kraj posta, poveća galerija slika.
Uživajte!
Inače, neki dan mi se na mail javio kolega bloger pa evo koristim priliku da izreklamiram i njegov blog koji piše iz Amsterdama: http://nizozemac.wordpress.com/ 🙂