Eto, došao je i taj trenutak, brojim zadnje sate boravka u Hrvatskoj. Sve je spremno samo treba sjesti u avion i krenuti.
Za sad se sve slaže vrlo dobro i samo čekam da se nešto zakomplicira. 😀 Čak sam i kofer uspio spremiti u rekordnom roku, sve što sam planirao uzeti, stalo je iz prve, kilaža taman negdje oko najviše dopuštene. Svi bitni papiri su u ručnoj prtljazi i koliko god se trudio sjetiti što sam zaboravio, ne mogu. 😀 Inače, uvijek kad sam od doma odlazio u Zagreb sam prvih 20-ak minuta puta po glavi pretumbavao što sam zaboravio. Jučer kada sam odlazio nisam imao takav osjećaj, a odlazim na najduže i najdalje putovanje u životu.
Do sada sam osjetio par naleta lagane nervoze ali je više manje sve bilo ok. Do sinoć. Otišao sam na spavanje i prvi puta me baš jako puklo. Krenuo sam razmišljati i nikako zaspati. Sat, dva, nemam pojma koliko je prošlo. Ne razmišljam o nikakvim konkretnim stvarima već mi se samo vrti po glavi: ˝Pa ti odlaziš… Ostavljaš sve što si do sada poznavao.˝ Ali to je ono što me i ispunjava zadnjih mjeseci. Ono o čemu većinu vremena razmišljam. A i dosta je bilo izležavanja i odmaranja zadnjih mjeseci. Treba početi raditi nešto. Pretpostavljam da večeras neću uopće spavati. 😀 Inače, rekla mi prijateljica (bok Ivana :)) da će me prvi puta pravo puknuti taj osjećaj kada sjednem u avion, okrenem se par puta oko sebe i vidim da nema nikog poznatog. Uz neprestano ponavljanje misli: ˝Šta je meni ovo trebalo?˝
Na putovanje bih od buđenja do slijetanja na kanadsko tlo trebao potrošiti oko 24 sata. I onda doći u drugu vremensku zonu (9 sati manje). Nadam se da će me jet-lag držati minimalno, dva-tri dana.
Kao što sam već napisao, za početak ću se smjestiti kod rođaka i to je činjenica koja me smiruje. Da odlazim potpuno sam u ovakvu novu sredinu mislim da bi nervoza bila puno izraženija. Postoje već i neke ideje za poslove tako da bih brzo trebao početi raditi nešto. No vjerojatno ću si uzeti tjedan-dva za razmišljanje, upoznavanje grada i vaganje. Kaže mi rođakinja da bih dobro trebao razmisliti koji full time job prihvatiti jer o njemu ovisi primarna zarada i zadovoljstvo. No o tome kada stignem tamo i smjestim se.
Eto, toliko u zadnjem članku iz Hrvatske. Nadam se da ću imati vremena pisati kada stignem tamo.
Stay in touch. 😀