Zadnjih dana sam u priličnoj strci i nemam vremena za pisati pa opet stavljam samo galeriju slika.
Pred neka tri tjedna, uhvatili smo sunčanu nedjelju i zaletili se do Stanley Parka. Mjesto koje je sigurno svakom stanovniku Vancouvera visoko na ljestvici najdražih mjesta. Park koji se nalazi do samog downtown-a, mjesto u kojem stanovnici Vancouvera traže svojih 5 minuta tišine i uživanja u prirodi. Koliko tišine i mira uspiju uhvatiti…ne baš previše pošto svi idu tamo za vikend. Iako nije bilo previše ljudi pošto je još dosta rano i hladnjikavo bilo. Inače, pisati ću i o tome, ovaj grad i doživljaj grada je potpuno drugačiji kada je sunčano nego kada pada kiša. Razlika je dan i noć, barem iz mojeg kuta gledanja.
Uživajte! 🙂
Kad već pišem članak, da spomenem još dvije stvari.
U nedjelju, probudim se ujutro, odem na net, švrljam po Fejzbuku, razbuđujem se i odem provjeriti mail kad tamo poruka od jednog restorana u koji sam poslao molbu da dođem na intervju u Richmond za dva sata ako mogu. Što ne bih mogao, pojeo sam nešto na brzinu, spremio se i krenuo. Na samom izlazu iz Vancouvera i prijelazu u Richmond, metro izlazi ispod zemlje i nastavlja nad zemljom; Skytrain, ne? 😀 Prvi put se vozim Skytrainom tim područjem, gledam oko sebe, niš mi nije jasno, jesmo probili u Kinu ili koji vrag?! Sve napisano dvojezično, sa onim njihovim črčkarijama od abecede, izlazim na stanici, okrećem se oko sebe, jedan do drugog restorani Sushi, Chinese food, Thai food, Malaysian food. Bože, di sam ovo zaš’o?! Nekako uspio naći restoran, vidim neke dvije cure čekaju ispred, pitam jel čekaju za intervju, kažu da da i jedna napomene da je tamo već sat vremena. Restoran se inače još uređuje, a otvaraju sljedeći tjedan. Vrlo profesionalno od njih, mislim si ja, kasne na intervju kojeg su sami odredili. Dolazi žena, po mojoj procjeni Kineskinja, zove nas jednog po jednog. Došao red na mene, pita me ona nešto, rek’o, ovo će biti veselo, jedva ju razumijem. Drži mi intervju, a engleski priča lošije od mene. 😀 Tu me isprepadala sa svakakvim pitanjima, najviše ju je zanimalo da li ću produžavati vizu. Prodao sam priču da hoću, sve ću to obaviti iz Kanade. Rekla mi je da će mi se javiti mailom ovaj tjedan da li će me uzeti u razmatranje ili ne. Nisu još ništa javili. Sve u svemu, nekakav gorak okus mi je ostao od svega skupa, vrlo neprofesionalno odrađeno tako da ne gajim neke prevelike nade.
Inače, danas sam odlučio mozak poslati na pašu i ne tražiti posao, jednostavno mi je trebao odmak i odmor od toga svega.
I još jedna super sitnica. U subotu sam odradio skoro cijelu smjenu sam u restoranu, bila je neviđena gužva i samo od napojnica zaradio u 7 sati 130$. Pa ti pjevaj borbene. 😀 Sve u svemu, iako me posao jako umara, radim sa ljudima, pričam na engleskom i dobivam dosta dobre napojnice tako da kad se podvuče crta ok je. Ali mi definitivno treba još jedan posao. Ovo još uvijek nije dovoljno za neki život, na napojnice se ne može računati jer su vrlo nestalne. A i ne želim provoditi dane u tjednu u besposlici.
Sad kad sam već ovako popularan 😛 da vas obavijestim, trudim se pisati redovito ali morati ću vas zamoliti za strpljenje. Pišem koliko stignem.
Do čitanja.