Evo, već sam ugazio u 4 mjesec otkako sam stigao u novu sredinu. Skoro da bih mogao reći da se osjećam kao kod kuće. Ali nisam još na toj razini. Ponekad se zapravo totalno tako i osjećam, ali potrebno je puno, puno više vremena da bi se nešto tako dogodilo i okrenulo u glavi. Zapravo se od prvog trenutka osjećam prilično dobro i nekako mi je sve skupa prirodno došlo. Iako je u pitanju nova sredina, novi ljudi, novi mentalitet, nisam se osjećao izopćeno ili čudno u niti jednom trenutku. Tome su djelomično razlog i rođaci koji se od prvog trenutka trude da se osjećam kao kod kuće i prilično im dobro ide. Ne znam koliko se to mojima doma sviđa ali na ovo ovdje i njih ovdje sada gledam kao na drugi dom. 🙂

Neki dan sam otišao do banke, predao zahtjev za dobivanje kreditne kartice, upoznao neke nove ljude, stvorio nova poznanstva i tako tome slično tako da mi se ponekad čini da si totalno sređujem život u novoj sredini. Uklapanje u novi život. I onda će se to tako negdje odvijati do Božića, taman će se sve poklopiti i uklopiti, a onda bi trebao doma početkom nove godine. 😀 Iako, par dana me baš nekako puklo da odem doma, razmišljao sam jedno vrijeme da ˝odradim˝ ljeto ovdje pa zapalim doma nakon toga. Jer mi sada polako sve više dolazi do glave da gubim možda i previše vremena za započeti rad u struci. Iako realno gledajući godina dana nije previše, a i sjetim se svih onih stvari koje zapravo dobivam boravkom ovdje. Engleski kao da je nekako posustao. Vjerojatno zato što je napredak bio dosta dobar i brz prva tri mjeseca pa se ne može razvijati stalno istim tempom.

A zapravo najveća vijest je ta da sam promijenio posao. Postao sam vjesnik proljeća ili laički rečeno bauštelac. 😀 Jedna od vrlo sličnih večeri je bila u pitanju, sjedim pred laptopom i mahnito prekopavam ponude poslova. I dalje sve nešto ima, a zapravo ničeg nema. Sve više mi se čini da je ova WH viza samo uteg oko vrata kad je u pitanju dobivanje posla. I tako, obišao sam još nekoliko ljekarni, i neka druga mjesta (o tome više kasnije) i prošlu srijedu navečer kopam po jobbanku i naletim na 4 oglasa, najobičnija šljaka. Pošaljem životopise, složim cover letter za svaki posao posebno i zove me tip u četvrtak ujutro, još sam u krevetu bio, kaže ja sam iz te i te firme, vidim, poslao si molbu za posao sinoć, jesi još zainteresiran. Reko jesam, naravno da jesam, napokon se nešto pokrenulo negdje. Kao jel može intervju, reko ja, može, kad i di da dođem. Kaže on meni, ma ne, ne, to ćemo mi ovako preko telefona. Reko ok i nasmijem se. Prvo da nek mu kažem nešto o sebi. Inače, odlučio sam za te šljakerske poslove slati životopise bez navođenja da imam diplomu u farmaciji jer šta bi neki farmaceut mogao znati o constructionu, landscapingu ili sličnom. A oni ne znaju da je imati mene kao zaposlenika u firmi gotovo ravno dobitku na lotu. 😀 😀 I krenem ja sa pričom, WH viza, na godinu dana, ostalo mi još devet mjeseci ali sigurno ću produžiti vizu prije nove godine i to sve odavde. Iako neću, ali ne treba mi još jedan uteg oko vrata pri dobivanju novog posla. Imaš li ti kakvog iskustva u ovome, pita on. Reko imam, imamo doma family farm, znam ja radit svašta ali kao nemam kanadskog iskustva. Reko, pokazat ću vam ja da mogu i znam radit samo mi dajte priliku. Šta očekuješ kao plaću. I tu sam usrao motku, rekao sam da ne znam i pitam šta oni nude. Naime, napravio sam grešku, kako sam sve te molbe slao više manje automatski nisam se mogao sjetiti koliko su napisali da nude u oglasu za posao. I kaže on meni da za početak, pošto nemam iskustva nudi između 12 i 14$ na sat, reko ok i kaže on meni počinješ sa 13$. A imam osjećaj da sam rekao 16 da bi mi dao barem 15. 😀 Jer su još dvojica došla sa mnom, oni su počeli sa 15 ali imaju nešto iskustva na kanadskoj baušteli. I niš, kaže on meni, dođi u ponedjeljak u 7 ujutro na gradilište. Inače, dižu ogromnu zgradu na UBC-u, kod same bolnice, Center for brain health. Fensi. Ja zapravo radim u struci, ili je barem povezano na neki način sa medicisnkom granom. 😀 Jednog dana kad dođem sa unucima u Vancouver i kad budemo prolazili kod centra za zdravlje mozga moći reći: Gledajte djeco, ovdje vam je djed prolijevao suze i znoj i zato ovi zidovi tako ponosno stoje. Hahaha. 😀 Šalu na stranu, posao je težak, ubitačan rekao bih. Kao i svako drugo gradilište, opasnosti ima, ali pokušavam se paziti i nadam se da se ništa neće dogoditi. Tko bi rekao da ću se zapeći na suncu u Vancouveru. Ekipa je ok, svatko radi svoj posao, nitko me ne tlači kao u restoranu, živimo za pauzu u 10 ujutro od 15 minuta i u 1 popodne, pola sata za ručak. Prošla su prva dva dana, doma sam došao zaprašen, smrdljiv i pospan ali sve to ide u rok službe. Sinoć kako sam legao, tako sam se probudio ujutro. Imao sam osjećaj kao da je prošlo 10 minuta, pomaknuo se nisam.

Prijavio sam se prošli tjedan i u Mr. Lube, imaju par radionica po Vancouveru, vrše ove sitne popravke, mijenjanje ulja, tekućina, pranje prozora i tako to i zove me tip ko za vraga isti dan kad me i ovaj prvi tip zvao ako mogu doći u ponedjeljak na intervju. Pitam ja njega kolika je plaća, kaže minimalac i na kraju sam se zahvalio i rekao da sam ipak našao drugi posao.

Otišao sam jučer i do restorana pričati sa gazdom, objasnio mu situaciju i ovaj vikend mi je zadnji radni vikend u restoranu. Kuži situaciju, rekao je da je to i očekivao pošto mi treba više posla, a on mi ga nije mogao ponuditi, dogovorili se da ćemo ostati u kontaktu pa ako bude nekad trebalo uskočiti se čujemo. Tako da sam si napokon oslobodio petak, subotu i nedjelju. Sad ću imati vremena posvetiti se socijalnom životu. Ako ne budem preumoran. 😀

Našao sam se par puta u razmišljanju u stilu što meni sve ovo treba. I cijelo vrijeme se tješim da je to sve skupa za onaj viši cilj. Kojeg mi je teško opisati riječima. Podsjećam se cijelo vrijeme kakvu sam priliku dobio, gdje sve mogu otići i kako iskoristiti ovo vrijeme na najbolji mogući način pa valjda sve treba i podrediti tome. I opet ponavljam, nakon cijelog ovog iskustva definitivno ću puno više cijeniti neke druge stvari koje sam do sada možda uzimao zdravo za gotovo.

Za sada neka situacija ide ovako kako ide, napokon imam vremena psihički se odmoriti od mahnite potrage za poslom. Radim, neki novac polako dolazi, a onda ću nakon par tjedana, mjeseci vidjeti što i kako.

Nobody said this year would be easy.

Pozdrav iz napokon suncem okupanog Vancouvera.