Pretpostavljam da svi znate da mišljenja izrečena na blogovima predstavljaju naravno osobno mišljenje onoga tko piše blog i da to ne treba posebno napominjati, ali da ne bi bilo zabune, napominjem to na početku ovog posta. Iznijeti ću svoje viđenje situacije i onoga što sam uspio pohvatati u ovih 20 dana života u Vanocuveru. Naravno, netko drugi bi ovo dosadašnje iskustvo opisao na drugačiji način, netko drugi bi drugačije postupio na mojem mjestu. Uzmite ovo što ćete pročitati kao jednu od strana priče o životu u Kanadi. Počinjem pisati post, ni sam ne znam kako ću ga završiti. I koliko ću toga napisati. Svašta mi se mota po glavi, svašta bih napisao pa ću krenuti. 😀
Uglavnom, našao sam posao. Prije točno tjedan dana, u ponedjeljak, otišao sam do jednog restorana tu u kvartu kojeg su mi preporučili rođaci. Oni zalaze tamo barem tri puta mjesečno, rekli su mi da je hrana odlična i da je šef super tip. Inače, rođen je u Hrvatskoj. Otišao sam tamo, pozdravio na hrvatskom i odmah mu se razvukao osmjeh. 😀 Popričali smo, pitao sam da li trebaju kakvu pomoć, rekao je da će vidjeti i javiti mi se. U međuvremenu sam bio i u onoj ljekarni o kojoj sam pisao ranije, čak sam vidio na internetu da traže pharmacy assistant-a, ostavio životopis, također su mi rekli da će se javiti ako budu trebali nekoga. Javio mi se gazda, dva dana nakon, pitao da li mogu odmah doći do restorana. Otišao sam, rekao je da se otvorilo mjesto jer je neka cura morala naglo otići kući. Opis posla je pomaganje u kuhinji, dakle slaganje salata, sendvića, donošenje stvari iz frižidera i skladišta koje je na drugom katu. Došao sam u četvrtak, nisam previše radio sam, više sam gledao kako se šta radi, gdje šta stoji i tako. U petak sam već razgovarao sa gazdom, pitao ga da li mi može ponuditi nešto više od 3-4 sati dnevno, 5 dana tjedno. Predložio mi je da dođem i u večernju smjenu pa da ću pomagati konobarima. Inače, jučer mi je rekao da je taj petak bio jedan od najjačih dana u par mjeseci. Navečer sam došao doma mrtav umoran. Nisam od umora ni spavati mogao. Ipak odmaram od 5-og mjeseca. 😀 Jučer sam trebao imati slobodan dan, međutim u zadnji čas im je otkazao dishwasher pa me zvao ako mogu doći. Naravno došao sam i prošao i taj dio posla u restoranu. Jednostavno treba na sve biti spreman i vjerujem da se tako mogu otvoriti sva vrata. Za sad su drugi poslovi na čekanju. Imam sreću što ne moram plaćati smještaj pa si mogu priuštiti ne raditi full time ili dva part time posla. Želim biti na raspolaganju koliko god mogu i vjerujem da će mi se otvoriti prilika da doguram do konobara. Jer konobari zarađuju za život na napojnicama. Koje su ovdje, recimo pa, obavezne. 10-ak posto računa, ali većinom je i više. Čudni su ti prioriteti i kako se mijenjaju u životu. Mogao sam biti negdje u bijeloj kuti, u ljekarni, gospodin čovjek 😀 ali izabrao sam ovo. Još u petom mjesecu sam čvrsto odlučio da želim iskusiti cijelu ovu avanturu i znam da bi se grizao do kraja života da nisam probao. Posao je meni osobno prilično naporan, nisam nikada konobario, nabijam kilometre po restoranu. Inače, kao i cijeli Vancouver, restoran je prilično živopisan. Kuhari su gazda, žena iz Italije, tip iz Irana i jedan iz Indije. Jedna konobarica je rodom iz Mostara, druga je negdje iz okolice Plitvica, neke su Kanađanke, radi jedna cura iz Mongolije i još par Azijata (ne znam odakle su, to još uvijek ne mogu procijeniti ako ne pitam :D). Trenutačno mi je cilj doći do pozicije konobara, vidjet ćemo kako će se situacija razvijati.
Sad ću probati napisati čim realniji osvrt na poslove u Vancouveru, tj. ponudu istih. Dakle u prvih 15-ak dana nisam ni tražio posao, znao sam još doma gdje dolazim, bilo je odlično vrijeme i uzeo sam si vremena za aklimatizirati se na novu vremensku zonu i za Vancouver začuđujuće lijepo vrijeme. Dok je skoro sva Hrvatska bila odsječena i paralizirana zbog snijega, bure i ostalih nepogoda, tu je taj tjedan pičilo sunce i bilo ugodnih 10-ak ako ne i više stupnjeva na suncu. Da, malo sam krivo krenuo s pričom. 😀 U ponedjeljak sam otišao prvo u taj restoran, kasnije u ljekarnu i došao natrag na internet i bacio se na oglase za posao. Ovo je ogroman grad, sa puno prilika ali i sa jako, jako velikom konkurencijom. I to onom konkurencijom i radnom snagom koja snizuje cijenu rada jer su spremni raditi doslovce za kikiriki. Ovaj jedan Japanac koji je dishwasher u restoranu je u Kanadi već tri godine i još uvijek radi isti posao. Engleski jedva da nabada. I takve radne snage ovdje ima na stotine tisuća. Poslova ima, barem na internetu. Ali velika većina tih poslova je part time. Kad zatreba, 15 do maksimalno 30 radnih sati tjedno. Ovo na što sam ja naletio: jedan nisam mogao raditi jer je to ljetni kamp sa djecom, a nisam prošao neke medicinske testove pa ne mogu raditi s djecom. Za jedan posao konobarenja na jednom golf terenu treba položiti certifikat o točenju i služenju alkohola, za jedan posao treba imati kanadsku vozačku dozvolu. I tako, reklo bi se ima, a nema. Ili samo ja nisam dovoljno dobro gledao. A ovo sve pišem zato da prvenstveno oni koji me prate s grupe na FB-u i koji planiraju doći u Vancouver ne polete previsoko zbog svih onih novinskih i internetskih članaka o Kanadi kao zemlji meda i mlijeka. Ima i realnih i manje realnih članaka ali imam osjećaj kako je stvorena prenapuhnuta slika o Kanadi kao obećanoj zemlji. Da se razumijemo, meni je ovdje super. Ali sam u situaciji kakvoj jesam. Nisam ovdje došao s ciljem emigracije nego mi je cilj ono što piše na stranici kanadske ambasade u Zagrebu pod opisom Working Holiday vize. Opet, mislio sam da bih mogao raditi kakve teže fizičke poslove, građevina i slično. Međutim, kako sam ovdje došao prvenstveno čim bolje naučiti engleski, odustao sam za sada od toga jer na tim poslovima većinom rade imigranti kojima je engleski lošiji nego moj (a moj nije loš, barem mi tako kažu svi s kojima pričam ovdje). Trebam neki posao gdje ću dolaziti u kontakt s čim većim brojem ljudi. Mislim da je ovo što sam našao vrlo dobar početak, imam dobar predosjećaj oko svega ovoga i mislim da bi se moglo ostvariti ono što želim ako budem dovoljno uporan.
Puno ljudi koji dolazi ovdje preko WH vize želi ostati. Situacija je u Hrvatskoj kakva je, jasno mi je da svatko za sebe želi najbolje i puno njih vidi izlaz iz te situacije u emigraciji u Kanadu. Kanada je daleko uređenija zemlja od Hrvatske, o tome ne treba trošiti riječi. U neku ruku, ne mogu se ni uspoređivati, ali imigrantima je jako, jako teško na početku. Pogotovo u velikim gradovima. I svi savjetuju potencijalnim imigrantima da odaberu neku od provincija u unutrašnjosti Kanade (Alberta, Manitoba, Saskatchewan) a sada se i meni sve više čini da je to dobar odabir za one koji žele trajno preseliti. Ne želim nikoga prestrašiti ili uspaničariti, bilo bi mi drago kad bi oni koji dolaze uspjeli pronaći posao koji ih ispunjava, dobro je plaćen i sve ono što to donosi sa sobom. Ali to je prilično teško. Pričao sam i sa gazdom dosta o tome. Prenosim njegove riječi, a to je da ljudi dolaze sa razmišljanjem gasterbajtera koji su odlazili u Njemačku, tamo 70-ih i 80-ih. I gradili kuće po Hrvatskoj i vozili Mercedese. A u Njemačkoj su živjeli u rupama i spajali kraj s krajem. Kaže da je slično i ovdje. Prije 4 godine je tražio ljude za rad u restoranu, sada mu svaki tjedan dolazi barem jedna osoba sa životopisom u ruci i upitom za posao. Na početku treba jako dobro zagristi i trpjeti i raditi. Ali da, i to je bolje nego biti nezaposlen. Jedna od stvari zbog koje se Hrvatska i Kanada ne mogu uspoređivati je ta da ovdje tko stvarno želi raditi, naći će posao. I biti će plaćen. Koliko? Na početku vjerojatno minimalno, kasnije će se to sigurno povisiti ako se osoba pokaže kao dobar i vrijedan radnik. Naravno, iznimke postoje, i sigurno ima brdo ljudi koji su odmah pronašli posao u struci, kojima je priznata diploma, od samog početka su im se otvorila mnoga vrata. Međutim uzevši u obzir cijelokupan broj imigranata mislim da je taj postotak zanemariv.
Pitaju me mnogi i što je sa radom u struci, zašto ne pokušam i tamo nešto napraviti. Imam u planu, pisati ću i o tome jednom. Ali za sada želim naći koliko toliko stabilan posao, da mogu platiti stanarinu i hranu kad se odlučim preseliti negdje na svoj trošak.
Nadrobio sam svašta ovdje, nadam se da ste uspjeli nešto i pohvatati. Još jednom, nije zgorega ponoviti, ovo pišem ne da vas zastrašim (one koji dolaze u Kanadu i oni koji doma maštaju kako je ovdje presuper i sve naj ikad) već da vam ispričam svoje viđenje situacije iz ovih 20-ak dana života ovdje. Tko zna, možda se već sljedeći tjedan situacija drastično promijeni pa bude ili puno lošije ili puno bolje od ovog što pišem.