Evo, došao je i taj trenutak, da prvi post napišem iz novog boravišta, Vancouvera.
Sve je počelo u srijedu ujutro oko 5. Buđenje pa odlazak na aerodrom Pleso ili bolje rečeno dnevni boravak u usporedbi sa drugim aerodromima po Europi i svijetu. Još jednom hvala i pozdrav curama koje su me zadnje ispratile, Stelli i Sandri. 🙂 Ukrcao sam se na avion Croatia airlines-a i nakon otprilike dva sata stigao na Heathrow. Prvi puta sam baš osjetio strah u hodniku koji vodi sa piste prema terminalu. Zadnji put slušam ljude kako oko mene pričaju hrvatski. I u svoj toj strci (više u glavi nego oko mene) krenuo sam krivo, kud svi Turci tud i mali Mujo. Ispunio sam nekakvu karticu i čekam u redu za izaći preko granice. Pretpostavio sam da moram van kao u Beču pred par mjeseci pošto ulazim u EU. Međutim nakon par minuta sam vidio da za Connection flights ne trebam izaći van već samo nastaviti unutar aerodroma. Našao sam bus i za 10-ak minuta promijenio terminal. Opet prošao sigurnosnu provjeru i eto me na terminalu, ili bolje rečeno velikom šoping centru. I pet sati čekanja preda mnom. Na aerodromu sam kupio adapter/utičnicu pošto se utičnice u Kanadi razlikuju od onih naših. Hint za one koji misle dolaziti, ne trebate klasičan adapter ako mislite koristiti samo laptop i punjač za mobitel jer oni već imaju ugrađene adaptere koji mijenjaju frekvenciju i napon po potrebi. Dakle samo ona plastična utičnica da se možete prikopčati na njihovu utičnicu. To nisam znao nego mi je žena u trgovini objasnila. Kupio najskuplji sendvič i vodu u životu za 7 € i nekako je prošlo tih pet sati čekanja.
Ukrcao sam se u avion i prvo pomislio da sam fulao izlaz. Imao sam osjećaj ko da idem u Indiju. Iako mi je i to u planu jednom. Više od pola aviona Indijaca sa malom djecom što garantira dreku i viku cijelim putem. 😀 Naravno, dobio sam sjedalo u sredini, sve puno, sada sljedi 9 sati muke. Ustao sam sve skupa dvaput, nije mi se dalo gurati i ustajati gospodina koji je sjedio do mene. Ako ništa barem je večera bila ukusna. 😀 Ali nekako je prošlo i to, pogledao sam film i par serija, uspio odspavati koja dva sata i skoro 24 sata nakon buđenja eto me na odredištu. Prvo sam čekao prtljagu više od pola sata na pokretnoj traci. Ko da igrate lutriju, već sam mislio da su ju negdje zagubili. Inače, ako putujete preko oceana preporučam da vam omotaju kofer u onu prozirnu plastiku jer su stvarno svakakvi koferi izlazili van, prljavi, pokidani, a ovo ipak predstavlja nekakvu zaštitu. Onda čekanje na razgovor sa Immigration officer-om, oko sat i pol vremena.
Razgovor je prošao super, nakon 10-ak minuta dobio sam radnu dozvolu. Dakle još jednom, kad dolazite preko WH programa onaj dokument kojeg dobijete iz ambasade u Beču nije viza već Invitation Letter na temelju kojeg vam izdaju vizu na ulazu u zemlju. Pitao me da li sam obavio liječnički pregled bez kojeg se ne može raditi u zdravstvu te čuvanju djece i starijih. I da ako planiram raditi na tim područjima da nazovem broj koji piše na poleđini radne vize i raspitam se. Dakle to se svakako može obaviti i ovdje. I pitao me da mu pokažem policu zdravstvenog osiguranja. To osiguranje sam uzeo u Triglavu (2140 kn za godinu dana, pokriće do 30 000€) i pita me lik da šta nije Triglav neka planina. To me baš iznenadilo. Nisam očekivao da će to znati. Kartu sam imao jednosmjernu, za to me nije ništa pitao kao ni za onu potvrdu o dovoljnim sredstvima na računu.
Nakon izlaska s aerodroma prešao sam i granicu. Nisam više u Indiji nego u Kini. 😀 Čini mi se da ovdje ima više Kineza nego tamo. 😀
Dočekali su me domaćini, spremili super večeru ali sam jedva čekao istuširati se i leći u krevet. Zaspao sam negdje oko ponoći što je 9 ujutro po našem vremenu. I probudio se oko 5 i nisam više mogao zaspati. Do nekih 9 sati sam se više okretao u krevetu nego spavao. Treba sada potpuno okrenuti bioritam i promijeniti dan i noć.
Danas sam išao napraviti SIN broj (nešto kao naš OIB) koji pitaju pri zaposlenju. I doživio onaj pozitivni šok o kojem svi pričaju – vrlo ljubazne službenike. Za taj SIN broj, jedino što trebate je putovnica i radna dozvola. Par minuta i dobijete broj, a kartica stiže na adresu koju navedete za par tjedana. Službenik je krivo prepisao adresu, što sam ja skužio tek nakon što mi je izdao papir, kaže nema problema, sad će nazvati nekoga i riješiti problem. Totalno smireno. Kod nas bi ako ništa drugo okrenuli par puta očima. Dao mi je i nekakav vodič za novo pridošle i objasnio da mogu dobiti kanadsko zdravstveno osiguranje nakon 3 mjeseca stalnog boravka ovdje. To još moram malo istražiti ali koliko sam ga skužio ne treba biti čak ni zaposlen već se nakon tri mjeseca prijavite i dobijete osiguranje. Dobio sam još par papira ali nisam još uspio vidjeti o čemu se radi. Prošetao sam se i malo po kvartu, moram kupiti nekakav fotoaparat pa ću poslikati i staviti par slika susjedstva. Kažu da trenutačno živim u jednom od najljepših dijelova Vancouvera. 😎
Ovdje je sad 6 sati popodne i borim se sam sa sobom da ne zaspim. Nisam htio spavati popodne, moram izdržati barem do 9 da čim prije okrenem bioritam. I onda ću naći posao koji se radi po noći pa će sve to skupa pasti u vodu. 😀
Eto, toliko za sada, nadam se da nisam predosadan.
Do čitanja.