Hm, prošlo je već tjedan dana od zadnjeg članka i sad bi trebalo napisati novi. Da budem iskren, nekako kao da me inspiracija napustila, imao sam vremena za vikend ali mi se nije dalo, nisam uopće imao ideju o čemu pisati. Nemam ni sada neku ideju ali me opet par ljudi pitalo kako ide zadnjih tjedana pa da napišem kratak rezime svega.

Vjerojatno je nazanimljiviji onaj dio o poslu. U kojem zapravo nema puno zanimljivosti. Najbolja stvar je zapravo svaki drugi petak kad dobijem ček. 😀 Evo, krenuo sam u šesti tjedan moje bauštelske karijere u Kanadi. Mogu reći da sam se lagano i priviknuo na teški fizički rad iako se na to zapravo nikada ne možete priviknuti i ako sam nešto skužio do sada je da od ovog posla čovjek jednostavno fizički propadne. Dobro, neće mi biti ništa od par mjeseci drljačenja, ali raditi nešto ovakvo cijeli život, nema šanse. Jedina stvar koja je pozitivna kod ljudi koji krenu ovim putem je što se, ako se naleti na dobru firmu, može napredovati pa se kasnije penje na ljestvici i rade se manje fizički zahtjevni poslovi. Ono što ja i nekolicina nas (mlađih) tamo radi je generalno čišćenje nakon što se poskidaju skele, stupovi, grede, paneli. Koliko sam se greda nanosio i čavala povadio, trebalo bi mi par sati samo da ih prebrojim. 😀 I tako, svaki dan se borim sam sa sobom, neke dane ide lakše, neke teže. U četvrtak sam se prvi puta na poslu smočio do kože iako sam imao punu ratnu opremu u vidu kišnog odijela ali džaba kad je cijeli dan padala kiša i ušla voda kroz rukave. Ono što sam napisao u nekom od prijašnjih članaka da se lagano probijam je bilo izgleda zavaravanje protivnika. 😀 Baš im je u ta dva tjedna falio dio ekipe koji je inače stalan pa sam to ja radio, a onda sam opet zadnja dva tjedna proveo više manje u podrumu. Što opet nije ni toliko loše jer smo zaklonjeni od direktnog sunca i kiše više manje stalno. I to bi bilo to o tom dijelu, ništa glamurozno i ništa previše zanimljivo. Mislim da mi svaki dan bar u jednom trenutku dođe da bacim sve te grede da ne kažem gdje i odem. Ali tražio sam posao valjda dva mjeseca, jedva našao nešto full time i s pristojnom satnicom tako da ono, skuliram se i nastavim. 😀 Koliko mi vrijeme dopusti, prošvrljam po internetu u nadi da će mi za oko zapeti kakva super ponuda za posao u struci, ali kakva je situacija s poslom ovdje, dobro da radim i ovo što radim.

Kad smo kod tih poslova, naletio sam na dosta oglasa gdje traže vozačku dozvolu tako da sam trenutačno u procesu dobivanja iste. Ali i ne samo zbog toga. KAd dobijem vozačku i nađem nekog tko je za avanture, uzmemo rent-a-car i zapičimo negdje. Ovdje se hvala bogu svaki vikend ima negdje otići. Kad (i ako :D) prođem kroz sve stavke i dobijem vozačku, napisat ću članak na blogu. Uglavnom ako imate hrvatsku vozačku duže od dvije godine i dolazite u BC, potrebno je položiti teorijski dio (dobije se besplatna knjižica, više manje je sve isto osim par znakova i još par sitnica, trenutačno to proučavam) i odmah možete na test vožnje. Da sad ne pišem unaprijed, trebao bih sve znati iz prve ruke unutar sljedećih par tjedana.

Prošlu subotu sam napokon van izašao. Neću pisati nikakve pojedinosti jer se ne želim baš brukati ovako javno. Uglavnom, bio sam premoren, popio koju čašicu viška i završio u krevetu prije ponoći. A ni oni nistu ostali predugo, rekli su mi da su se skupili oko 12.30. Ovdje to jednostavno nije to. Nema noćnog života. Mi smo otišli u neki pub, a noćni klubovi rade do negdje 2,3 čini mi se, s tim da se u 2 prestaje točiti alkohol. Dakle ekipa odlazi kući valjda najkasnije u 3. Kakav je to izlazak ako se ne dolazi doma sa zorom bilom? 😀

Ovo što sam do sada skužio sam a i po pričama drugih ljudi, jedno 99% ljudi mi je potvrdilo, ovaj Vancouver kao da ne spada u Kanadu. Barem su mi tako rekli. Mentalitet je neki totalno čudni, više ljudi mi je reklo da je grad nekako snobovski nastrojen. Izgleda da ljudima jako imponira što žive u ovom gradu pa im to zamućuje prosuđivanje. Međutim pisati ću o svemu više u nekom od sljedećih postova.

Otišao sam još par puta na neke od onih skupljanja sa stranice koja okuplja različite interesne grupe. Bude ok, upoznam dosta ljudi sa svih krajeva svijeta ali to je više manje to. Nisam uspio naletjeti na nekoga tko je u nekakvoj sličnoj situaciji kao ja, radi, zarađuje i onda želi otići negdje. Svatko ima neku svoju priču u glavi (kao uostalom i ja :D) i teško je uskladiti obaveze. Uglavnom, iako sam pokušavao stupiti kasnije u kontakt sa nekim ljudima koji su se činili ok uvijek bi se nešto ispriječilo tako da i to nekako stagnira.

Mogu reći da sam upao u nekakvu kolotečinu života. Kao uostalom vjerojatno i svatko od nas. Ni ne može se drugačije u ovom trulom kapitalističkom društvu. 😀 😀 Ali došao sam ovdje s nekom svojom pričom i ciljem u glavi i tvrdoglav kakav jesam, probit ću si put i nadam se napraviti ono što sam zacrtao.

Ne razmišljam više o nekakvom eventualnom ostanku ovdje na duži period. Em zato što je posao u ovoj struci iznimno teško naći i dobiti, em se još uvijek ne mogu uklopiti u ovaj način razmišljanja i mentalitet, em nemam nekakvo društvo za koje mogu reći: ˝To je to. Ovi ljudi su ok i s njima se slažem i mogu provesti ostatak života okružen ovim ljudima.˝ Ali opet, nikad se ne zna. You never know what life has in store for you. 😀 Za manje od mjesec dana će biti točno godinu dana otkako sam diplomirao. Da mi je netko tada napisao ovaj scenarij, rekao što ću raditi i gdje ću biti za godinu dana ne bih vjerovao. Ali eto, da prenesem još jedan izvrstan citat kolege blogera iz Edmontona: When writing the story of your life, don’t let anyone else hold the pen. 🙂

Kad sam već spomenuo kolegu blogera, sjetio sam se da je jednom napisao kako mu se masu ljudi javilo mailom sa stotinu različitih pitanja, a kad je dio te ekipe došao u Kanadu, većina se nije udostojila javiti, možda još jednom zahvaliti na informacijama, napisati kako su se snašli i slično. Kod mene je slična situacija. Bilo je nešto ljudi (iako ne u tolikom broju kao kod njega) koji su se javili, imali svakakva pitanja, nekolicina je došla u Kanadu, neki i u Vancouver ali se više manje nitko nije javio. Nije da želim zabadati nos u tuđe živote, ali svi smo mi znatiželjni, i ja bih volio čuti pokoju povratnu informaciju od ljudi koji su mene pitali neke stvari. Ali da, takvi smo mi, gledajmo u tuđe dvorište, a u svoje ne damo.

Par ljudi me u zadnjih par dana pitalo kad se vraćam. Nije vrag da sam vam počeo faliti?! 😀 Da budem iskren, još uvijek me drži onda ideja o vraćanju nakon ljeta. Pogotovo ako se ništa ne promijeni. Ali o tom po tom.

Hvata li me nostalgija? Odgovor na pitanje je: ˝Ne. Ne u onom klasičnom smislu˝. Jer ovo je za mene jedan veliki izlet. A ne ostanak. Barem tako na to gledam. A naravno da mi već sve fali, svi ljudi na koje sam navikao, sve one rutine s kojima sam se saživio. Dolazi ljeto, prvo ljeto drugačije od svih ostalih. Ali sve je to dio ove avanture. Na mjestu sam gdje bi mnogi htjeli biti i probati i ne smijem dopustiti da me ponese nekakva nostalgija i upropasti ove dane ovdje. (ovo ja sam sebe ohrabrujem :D). I iskreno, jako mi fale izlasci i zabavljanje u onom klasičnom smislu. Uvijek je tamo negdje sunčanije i bolje. 😀 Tako da odmah najavljujem onima kojih se tiče – Kad se vratim lumpamo jedno tri tjedna. 😀 😀

Gledam sad u ovaj članak. Nekako mi se čini konfuzan. Nešto sam drobio, ni sam ne znam šta sam napisao. Mislim se hoću li stisnuti Objavi ili neću. Pokušavam nekako prenijeti situaciju iz glave, više manje sva svoja razmišljanja. Da barem približno dočaram situaciju u kojoj se čovjek nađe kad se probudi u novoj sredini, 10 000 km daleko od doma i kad ostavi sve ono što je ikada poznavao i znao (na duži ili kraći period) i bori se sa svijetom koji ga okružuje. A često i sa samim sobom. Što zna biti puno teže.